Džamija u Cordobi jedan je od glavnih amblema nekadašnjeg Al Andalusa. To je danas najvažniji spomenik na cijelom islamskom zapadu i jedan od najčudesnijih na svijetu. Njegova historija sažima potpunu evoluciju umajadskog stila u Španiji kao i gotičkih, renesansnih i baroknih stilova kršćanske gradnje.

Velika džamija sastoji se od dva različita područja, dvorišta ili trijema sahn, gdje stoji minaret (ispod renesansnog tornja), jedina intervencija Abd al-Rahmana III, i prostora za namaz. Unutrašnji prostor raspoređen je oko koncerta stubova i dvobojnih arkada s velikim kromatskim efektom. Postoji pet područja na koja je ograđeni prostor podijeljen, a svaki odgovara različitim proširenjima.

Džamija ima oko 13000 stubova koji čine najreprezentativniji spomenik grada. Od svih ovih stubova, jedan ima posebnu vrijednost i ističe se legendom koju nosi.

Priča se da je ovaj stup isklesao i donio sam šejtan. Također je blago nagnut i ima vrlo istrošen izgled. Ima poseban miris po sumporu i danas ima zaštitu zbog koje se njegov miris ne može osjetiti.

Legenda kaže da je isklesan u dubini pakla, pa otuda karakterističan miris sumpora koji ispušta, a u davna vremena svako ko bi prolazio pored njega strugao bi stub novčićem, otuda i oznake koje ima. Mnogi mještani kroz historiju su preporučivali da se ne zadržavate preblizu stuba, jer se priča da ako to učinite možete čuti glasove izvana.

Jedna od priča kaže da se mladi kršćanin koji je radio u voćnjacima zaljubio u Arapkinju koja je od njega kupovala cvijeće i voće. Zamolio ju je da se uda za njega, a ona je obećala da će se obratiti na kršćanstvo i ispuniti njegov zahtjev. Međutim, noć prije njenog krštenja neki vojnici su je ubili i njezino tijelo bacili u rijeku. Mladića su zarobili i vezan je za jedan od stubova džamije, izložen svima.