Dana 27. maja, Žalbeni sud u Aix-en-Provenceu osudio me je na plaćanje novčane kazne od 17.000 eura, što uključuje odštetu cionističkim udruženjima koja su bila građanske stranke u slučaju. Ovo je bio jasan primjer zabrinjavajuće evolucije u tretmanu palestinskog pitanja od francuskog pravosuđa, piše Francois Burgat, istaknuti francuski akademik, za Al Jazeera Arabic.

Danas, još jedan slučaj zaslužuje veću pažnju zbog onoga što označava i otkriva, jer ga je teško iskriviti, a prije svega zato što osvjetljava duboku transformaciju u pristupu francuskog pravosudnog sistema Palestini. U martu 2024. godine, Krivično vijeće Kasacionog suda, najvišeg suda u francuskom pravosudnom sistemu, potvrdilo je presudu Mohamedu Makniju, biznismenu, ocu i zamjeniku gradonačelnika Echirollesa.

Izjava koja mu se pripisuje nije bila duža od jedne rečenice: "Oni brzo kvalificiraju kao terorizam ono što je u našim očima jasan čin otpora."

Ova izjava nije došla od palestinskog vojnog zapovjednika ili dužnosnika Hamasa. Umjesto toga, bio je to citat Ahmeda Ounaiesa, bivšeg tuniskog ministra vanjskih poslova i bivšeg ambasadora u Rusiji i Indiji pod režimom predsjednika Zinea El Abidina Ben Alija, osobe daleko od bilo kakvog revolucionarnog diskursa.

Budući da je naveo ovu političku analizu, Makni je osuđen na četiri mjeseca zatvora, uvjetno i sa zabranom obavljanja bilo koje javne dužnosti četiri mjeseca – presudu koju je potvrdio i Apelacioni sud, a u martu ove godine i Kasacioni sud, u odluci koja se nikako ne može smatrati običnom.

Po prvi put od 7. oktobra 2023. godine, najviši francuski sud se direktno umiješao u političku i pravnu bitku oko klasifikacije palestinskog otpora. U središtu problema, više od stoljeća, bilo je temeljno pitanje imaju li ljudi koji žive pod dugotrajnom vojnom okupacijom pravo na otpor.

Dok međunarodno pravo odgovara potvrdno, a veći dio arapskog, afričkog, azijskog i latinoameričkog svijeta dijeli to mišljenje, zvanična Francuska sada, čini se, odgovara drugačije. Maknijeva osuda ne kažnjava poticanje na ubistvo ili počinjenje napada, već kažnjava samo povezivanje okupacije i otpora. Drugim riječima, kriminalizira politički okvir koji dijele ljudi daleko izvan Hamasovih pristalica.

Kasacioni sud dao je uznemirujući odgovor, onaj koji nas navodi na pomisao da francuski sudovi ne djeluju samo pod utjecajem vlade, već da sama vlada djeluje pod stranim utjecajem.

Ovaj razvoj događaja nije se pojavio sam od sebe. Nakon događaja od 7. oktobra 2023. godine, francuska vlada odlučila je upotrijebiti optužbu za veličanje terorizma kao primarno sredstvo za kontrolu javne rasprave o Palestini. Funkcija ove optužbe postupno se mijenjala nakon što je izvorno uspostavljena za borbu protiv propagande Islamske države (ISIL) i regrutiranja ljudi, te je umjesto toga postala sredstvo nadzora diskursa koji odbija odvojiti događaje od 7. oktobra od njihovog historijskog konteksta. Upravo tu leži srž neslaganja.

Dominantni narativ među zapadnim elitama insistira na tretiranju 7. oktobra kao izoliranog događaja, odvojenog od bilo kakve prethodne historije. Većina svijeta, međutim, vidi ga kao dio historijskog procesa obilježenog okupacijom, kolonijalizmom, prisilnim raseljavanjem i kontinuiranim uskraćivanjem palestinskih nacionalnih prava. Upravo je to drugo tumačenje sada sve više podložno sudskoj cenzuri.

Implikacije slučaja Makni protežu se daleko izvan samog čovjeka. Kriminalizacija svakog pokušaja povezivanja djela počinjenih u Izraelu 7. oktobra 2023. godine s tvrdnjama o otporu je šamar u lice – ne samo svim francuskim građanima stranog porijekla koji su odabrali put republikanske integracije, već i arapskim političkim elitama i, šire gledano, elitama globalnog Juga koje prihvataju tumačenje bivšeg tuniskog ministra vanjskih poslova i bivšeg ambasadora Zinea El Abidina Ben Alija, čiji se diskurs o ovom pitanju radikalno razlikuje od izjava i govora koje su Hutiji izdali u Jemenu.

U konačnici, ovo predstavlja jasnu uvredu razmišljanja nekih od najistaknutijih francuskih političkih vođa. Godine 1967. general Charles de Gaulle eksplicitno je priznao, kao što smo više puta istakli, vezu između prava na otpor nezakonitoj okupaciji i sklonosti kolonizatora da taj otpor opisuju kao "terorizam".

Slučaj Makni stoga se tiče svih koji odbijaju dopustiti da se Palestina isključi iz općih pravila historije. Tiče se svih koji još uvijek vjeruju da koncepti kolonijalizma, okupacije i otpora ostaju validni kada je u pitanju palestinski narod. Također skreće pažnju svih onih koji odbacuju pretvaranje političke rasprave u krivično djelo.

Pitanje koje postavlja ova sudska presuda ostaje jednostavno: Je li u Francuskoj još uvijek moguće istaći da okupacija potiče otpor, a da se pritom ne bude optuženo za veličanje terorizma?

Kasacioni sud dao je uznemirujući odgovor, onaj koji nas navodi na pomisao da francuski sudovi ne djeluju samo pod utjecajem vlade, već da sama vlada djeluje pod stranim utjecajem. Upravo zato ovaj slučaj zaslužuje da bude poznat i osuđen izvan francuskih granica.