Godinu dana nakon razornih poplava koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, a posebno Donju Jablanicu, odnijele ljudske živote i uništile domovine, vrijeme kao da je stalo. Tragovi katastrofe gotovo su isti kao onog dana kada se voda povukla. Priroda se povremeno oglašava, ali sve drugo je nijemo.
Na mjestu stradanja Jablaničana, danas su se okupile njihove porodice, želeći odati počast svojim najmilijim, ali i želeći ukazati na institucionalnu šutnju i izostanak adekvatnog odgovora nadležnih organa.
Uprkos velikom značaju koje je imalo obilježavanje godišnjice stradanja, proteklo je bez prisustva političkih aktera. Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine poslali su svoje savjetnike, dok se iz Vlade Federacije Bosne i Hercegovine nije pojavio niko. Time su prazne stolice bile snažan indikator sistemske indiferentnosti spram ljudske patnje i odgovornosti koja nije zadovoljena.
U emotivnim obraćanjima, okupljeni su podsjetili javnost da iza brojki stradalih stoje konkretni ljudi: očevi, majke, djeca, sestre, prijatelji. Lica i imena. Životne uloge koje su naglo prekinute. Planovi koji nikada neće biti ostvareni.
Jedna od najemotivnijih poruka došla je od Hanadi Maslo, žene koja je u osmom mjesecu trudnoće izgubila bebu.
"Mojoj djevojčici. Znate kako kažu, u životu se sve dešava s razlogom, tako je i ona ima razlog, da spasi svojoj mami život. Oni su Allahovom voljom preselili, a mi smo ostali živi samo Njegovim činom.
Te večeri sam sa svojim suprugom gledala smrti u oči, taj osjećaj ne bih mogla riječima opisati. Čekala sam da me neko probudi, ali nije.
Mislila sam da je Sudnji dan, ali nije. Asocijacija mi je bila što je rečeno da će na Sudnjem danu majka, od straha, svoje dijete pobaciti.
Mojoj Asji, mojoj dženetskoj ptici, Gospodar je sigurno pripremio lijepo mjesto. Moja heroina je u stomaku prošla golgotu, spasivši mene ona se vratila svome Gospodaru.
Sve što smo prošli, nije se bez razloga desilo. Nekome iskušenje, nekome kazna, nekome opomena. Ja sam na ovo gledala na iskušenje, koje je zadesilo mene i moju porodicu. Strpljen, spašen. Tako sam i ja, iz dana u dan, samo saburala. Ne sumnjam ja u svoju nafaku u svakom smislu.
Ne mogu pričati o njoj, jer je nisam vidjela, nisam je rodila, poznavala sam je samo u svojoj utrobi. Prođe godina, nedostaju nam sve više i više. Mi moramo nastaviti živjeti dalje, ali prvo i osnovno je da moramo pravdu izvesti na čistac.
Asja, vole te mama i babo."
Gledati smrti u oči, ne dočekati da vidiš svoje dijete, nositi traumu... ali ipak, imati snage govoriti. I imati snage pozvati na pravdu.
Hanadi, i drugi članovi porodica stradalih, su uputili jasne poruke. Zahvalili su na dosadašnjoj podršci, pozvali sve one koji ih nisu zaboravili da ostanu uz njih, ali su i zatražili konkretne odgovore: Ko je zakazao? Ko će odgovarati? Kada će se sistem konačno probuditi?
Nepojavljivanje predstavnika vlasti i izostanak konkretnih pomaka u pravcu procesuiranja odgovornih ukazuje na duboku krizu. Kada institucije ne odgovaraju na patnju građana, one gube svoju osnovnu svrhu postojanja.
Sociološki posmatrano, ovakvi trenuci nisu samo test moralne zrelosti društva, već i jasni indikatori sistemskih slabosti.
Porodice stradalih i mještani Jablanice sada ulaze u drugu godinu nakon tragedije s gotovo nepromijenjenim okolnostima: materijalna obnova je spora i nedovoljna, psihološka pomoć gotovo da i ne postoji, a komunikacija s nadležnima je tiha, udaljena i formalna. Jesen donosi strah. Strah od novih padavina. Od novih katastrofa. I od toga da bi sve moglo ponovo ostati bez odgovora.
Ali ono što se nije promijenilo jeste insistiranje na pravdi, kao hitnoj potrebi. Pravda za njih ne znači samo "znati šta se desilo", već vidjeti odgovorne pred zakonom i osigurati da se ovako nešto nikada više ne ponovi.
Jablanica, godinu dana kasnije, je ogledalo društva u kojem živimo. Ogledalo koje ne reflektira samo ono što je bilo, već i ono što (ne)činimo danas.
Zato je ovog 3. oktobra najvažnije pitanje ostalo neodgovoreno: Kada će pravda biti zadovoljena?
