Postoje dva načina gledanja na događaje na Bliskom istoku u posljednjih godinu i po dana.
Prvi je da je odgovor na napad Hamasa 7. oktobra 2023. godine prekretnica jer je izraelski odgovor bio toliko osvetnički da je teško smjestiti ga unutar okvira međunarodnog prava, a ni geografski ga nije moguće ograničiti - genocid u Gazi, invazija na južni Liban, okupacija tampon zone jugozapadne Sirije, zračni napadi širom Sirije, a sada i napadi na Iran.
Drugi pristup je da su ovi događaji dio historijskog kontinuiteta.
Regionalni mir bio je rezultat nestabilnog statusa quo koji je uvijek bio podložan poremećajima. Izgledao je održiv jer je ovisio o različitim faktorima koji su zajedno davali dojam stabilnosti.
Taj balans je narušen izraelskom vladom koja je sada fokusirana na vlastitu agendu, koja ne samo da mijenja budućnost regije, već to čini bez objašnjenja svojih postupaka i bez želje da preuzme odgovornost za posljedice.
Jedan od faktora u ovom krhkom miru bio je prisustvo zaljevskih zemalja kao posrednika. Zbližavanje zaljevskih zemalja s Iranom nije bilo motivirano trgovinom ili prijateljstvom, već pragmatičnom potrebom za stabilnošću. Neke zaljevske zemlje su prešle historijsku crvenu liniju i priznale Izrael kroz Abrahamov sporazum ili započele proces normalizacije odnosa. Sada se ove zemlje nalaze između dvije zaraćene strane i riskiraju da ih Izraelov glavni saveznik SAD zamrzi zbog previše bliskih odnosa s Iranom.
Status quo također je ovisio o potiskivanju palestinskih prava do mjere koja je svima odgovarala, osim Palestincima. U tom kontekstu, palestinski problem je bio neutraliziran. Kada je počeo napad na Gazu, to je izložilo stavove i namjere Izraela prema svijetu. Također je uključilo Iran i njegove saveznike, Hezbollah i Hute iz Jemena, kao branitelje palestinskih prava.
Obrazloženje za izraelske akcije postalo je nevjerovatno, a sigurnost Jevreja je postala opravdanje za neograničenu podršku, dok su SAD i drugi saveznici pružali podršku pod uvjetom da Izrael odgovara proporcionalno prijetnjama, kako ne bi dodatno destabilizirao regiju. Međutim, Izrael je odgovorio neproporcionalno i iskoristio prijetnje na način koji je povećao vlastitu nesigurnost i nesigurnost regije.
Povjerenje u Izrael, srušeno je pod vodstvom Benjamina Netanyahua, koji koristi rat za političku promociju. Uz pomoć svojih saveznika, Izrael se sada suočava s novim neprijateljem - Iranom. Ovdje se postavlja pitanje - koliko je prijetnja bila stvarna i ko ima pravo odlučivati o opravdanosti preventivnog udara? Uprkos tome, međunarodna politika se temelji na iznimkama, a Sjedinjene Države i Izrael još nisu ispunile svoje obaveze prema međunarodnim zakonima, dok Iran nije potpisao ugovor o neširenju nuklearnog oružja.
Konačno, pravi rat koji Izrael vodi je protiv Irana, čija politička volja i vojna moć ostaju prijetnja. Izrael pokušava smanjiti političku i vojnu sposobnost Irana, no to vodi prema eskalaciji, a ne ka završetku sukoba.
Ovaj sukob izgleda poput onog u Gazi - eskalacija bez kraja ili promjena režima bez plana.
Regija, sa svojim vlastitim politikama, historijama i sigurnosnim potrebama, sada je pod utjecajem izraelske politike koja se fokusira isključivo na vlastite interese, zanemarujući sve ostale.
