Između Don Quijoteove potrebe da se bori protiv nepravde i Munchovog čovjeka koji vrišti nad svijetom koji ga nadilazi, nalazi se savremeni čovjek – umoran, zabrinut i sve manje siguran da njegova borba išta može promijeniti.

Svijet nikada nije bio tako povezan, a čovjek u njemu možda nikada nije bio tako nemoćan.

Svaki dan na telefonima gledamo Gazu, genocid, ruševine, djecu, glad i ljude koji pokušavaju preživjeti ono što se više ni riječju "rat" ne može do kraja objasniti. Istovremeno, rastu cijene hrane, stanarina, računa i svega onoga što je nekada predstavljalo normalan život. Sve više ljudi radi više, a ima manje.

I onda se pitamo: šta jedan čovjek uopće može učiniti?

Tu negdje, gotovo četiri stoljeća nakon što ga je Miguel de Cervantes poslao u svijet, ponovo susrećemo Don Quijotea. Vjetrenjače više nisu samo vjetrenjače Kada Don Quijote ugleda vjetrenjače i povjeruje da su divovi, lako je nasmijati se njegovoj zabludi. Ali možda je upravo u tome njegova savremenost.

On vidi svijet drugačijim nego što ga vide drugi i odbija prihvatiti da je stvarnost jedino ono što mu je ponuđeno.

Savremeni čovjek možda više ne jaše prema vjetrenjačama, ali svakodnevno vodi vlastite, jednako teške bitke. Protiv sistema koji ne može promijeniti, cijena koje ne može zaustaviti, političkih odluka na koje gotovo nikako ne može utjecati.

A ipak ustaje, ide na posao, plaća račune, odgaja djecu i pokušava ostati normalan. Možda su naše vjetrenjače upravo ono protiv čega se borimo znajući da ćemo teško pobijediti.

Ali savremeni čovjek nije uvijek Don Quijote. Ponekad je mnogo bliži figuri "Krika" Edvarda Muncha – čovjeka raširenih očiju i otvorenih usta, uhvaćenom u trenutku u kojem više nema ni objašnjenja ni odgovora.

Munch je tu sliku naslikao krajem 19. stoljeća, ali njen prizor danas djeluje gotovo zastrašujuće savremeno. Jer nije li upravo to ono što se događa kada satima gledamo vijesti, a onda zaključamo telefon i nastavimo kuhati ručak?

Znamo šta se događa. Vidimo. Čujemo. Ljutimo se. I nastavimo živjeti?!

Gledamo tragediju uživo, ali je ne možemo zaustaviti Ratovi su nekada do ljudi stizali kroz novinske fotografije objavljene danima kasnije. Danas se tragedija pojavljuje na ekranu gotovo istovremeno dok se događa.

Možemo vidjeti, ali ne možemo zaustaviti. Možemo govoriti, protestirati, donirati, zahtijevati – ali odluke koje mijenjaju živote miliona često donose ljudi koje nikada nećemo sresti. Zato smo između dva pola.

Don Quijote u nama kaže: moraš se boriti. Munch u nama odgovara: ali šta ako ništa ne možeš promijeniti?

Možda je upravo to najveći paradoks savremenog života. Od čovjeka se očekuje da bude produktivan dok je zabrinut, optimističan dok gleda katastrofe i psihički stabilan dok mu se svakodnevno servira količina loših vijesti koju je gotovo nemoguće emocionalno obraditi.

A onda mu se kaže da samo treba "bolje organizirati vrijeme". Kao da je problem u nama.

Možda Don Quijote ipak nije lud Možda smo njegovu priču pogrešno čitali. Don Quijote nije važan zato što je pobijedio vjetrenjače. Važan je zato što je odbio biti ravnodušan.

U svijetu u kojem je najlakše okrenuti glavu, njegova ludost može izgledati kao posljednji oblik idealizma. Jer šta ostaje čovjeku kada shvati da ne može spasiti cijeli svijet? Možda da spasi ono malo svijeta koje mu je povjereno. Da pomogne jednom čovjeku. Da ne prešuti nepravdu. Da ne prihvati glad kao normalno. Da ne dopusti da tuđa patnja postane samo još jedan video koji će preletjeti palcem.

Jer možda se bitka s vjetrenjačama ne dobija tako što ih srušimo. Možda se dobija tako što, uprkos svemu, nastavimo vjerovati da vrijedi pokušati.

A između Cervantesa i Muncha, između čovjeka koji podiže koplje i čovjeka koji vrišti prema nebu, ostaje pitanje našeg vremena: Hoćemo li još uvijek imati snage da se borimo – ili ćemo samo naučiti živjeti s krikom?