Uprkos činjenici da vladajuća koalicija u Bosni i Hercegovini, koju čine Trojka (NiP, SDP i Naša stranka), HDZ i SNSD, svoj mandat od 2022. do 2026. godine nastoji brendirati kao period stabilnosti i evropskog iskoraka, opozicija s obje strane entitetske linije ispisuje sasvim drugačiju priču. Za njih, ovo je mandat ustupaka u kojem su, kako tvrde, ključne poluge države postale moneta za potkusurivanje u borbi za fotelje.

Mandat je započet dramatičnim intervencijama visokog predstavnika Christiana Schmidta i formiranjem vlasti bez izbornog pobjednika u Federaciji, što je bila SDA, od samog početka je bio osuđen na oštru polarizaciju. U ovim trenucima, uoči samih izbora koji su planirani za oktobar, kritike opozicije su se kristalizirale u nekoliko ključnih tačaka koje ozbiljno dovode u pitanje dugoročnu cijenu aktuelne "politike kompromisa".

Najglasnija zamjerka koju probosanska opozicija, koju čine dominantno SDA i DF, upućuje strankama okupljenim u Trojku jeste kapitulantsko ponašanje pred zahtjevima Dragana Čovića i Milorada Dodika. Kritičari tvrde da je Trojka, u želji da očuva mir u koaliciji, prepustila kontrolu nad strateškim sektorima – od finansija i sigurnosnih agencija, pa sve do pravosuđa.

Simbol te borbe postalo je imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Za opoziciju, to je čisto "isporučivanje" najviše sudske instance pod direktan politički utjecaj HDZ-a. Tvrde da je time država izgubila jedan od posljednjih mehanizama zaštite od centrifugalnih politika koje dolaze iz Banja Luke i Mostara.

Iako se vlast hvali otvaranjem pregovora s Evropskom unijom, opozicija taj uspjeh naziva kozmetičkim. Njihova zamjerka jeste da se usvajaju zakoni koji su "ispod radara" i koji često idu u korist entitetskih ambicija SNSD-a, dok suštinska pitanja, poput provođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci i drugi), ostaju u ladicama. Umjesto građanske države i brisanja diskriminacije, opozicija strahuje da Trojka tiho pristaje na HDZ-ov model "legitimnog predstavljanja" i cementiranje etničkih podjela kroz izmjene Izbornog zakona.

Pitanje državne imovine ostaje najtrusnije područje. Svaki odlazak lidera Trojke na privatna imanja Milorada Dodika u opozicionim krugovima smatra se čistom izdajom. Optužbe su da postoji tajni dogovor o podjeli državne imovine kojom bi se udovoljilo zahtjevima entiteta Republika Srpska, čime bi se direktno oslabio suverenitet Bosne i Hercegovine. Na to se naslanja i blokada Južne interkonekcije, gdje se vlasti zamjera nesposobnost da se suprotstave Čovićevom insistiranju na novom, etnički čistom javnom preduzeću u Mostaru.

Na unutrašnjem planu, Federalna vlada suočava se s optužbama za nekontrolirano zaduživanje. Opozicija upozorava da se budžetske rupe krpe kratkoročnim pozajmicama na berzi, dok se istovremeno provodi agresivno "stranačko čišćenje" u javnim preduzećima.

Sigurnosna situacija također je postala poligon za kritike. Opozicija ukazuje na porast nasilja i osjećaj nesigurnosti među građanima, tražeći odgovornost i ostavke vodećih ljudi u sigurnosnom sektoru, dok se ministri bave samopromocijom na društvenim mrežama.

Interesantno je da kritike dolaze i iz RS-a, ali s drugim predznakom. Opozicija u RS-u, čija su okosnica SDS i PDP, optužuje SNSD za dvoličnost. U isto vrijeme dok se narodu servira priča o samostalnosti, u Sarajevu se, prema njihovim riječima, jačaju institucije Bosne i Hercegovine kad god je to potrebno da bi se sačuvale ministarske pozicije.

Mandat od 2022. do 2026. godine ostat će upamćen kao test izdržljivosti bh. demokratije. Uprkos tvrdnji vlasti da "gutaju žabe" kako bi država krenula naprijed, opozicija upozorava da se na tom meniju ne nalaze žabe, već sami temelji države. U konačnici, birači će na kraju morati odlučiti da li je cijena "mira u kući" bila previsoka.