Jučer bi Izet Nanić napunio 61. godinu. Čudna je to podudarnost. Na dan kada smo ponovo prebrojavali glasove, dijelili se, raspravljali i pokušavali shvatiti kakvu smo Bosnu dobili nakon još jednih izbora, čovjek koji je svoj život dao toj istoj Bosni imao bi rođendan. Da je preživio agresiju. Umjesto toga, ostala nam je fotografija mladog momka nurli lica, vojnička uniforma, osmijeh koji rijetko vidimo bez knedle u grlu i ime koje je u Bosni i Hercegovini odavno postalo veće od čovjeka koji ga je nosio. Heroj u hodu, odnosu i načinu komandovanja, uzor i neprijatelju.
U Krajini se i dan-danas prepričavaju njegove priče. Kažu, kada bi neko bio nespretan, kada ne bi znao baratati oružjem, Nanić ga nije ismijavao niti ponižavao pred drugima. Samo bi ga pogledao i rekao: "Čudim se ja tebi.“
Četiri riječi, a u njima i kritika i vjera. Znam da možeš bolje. Zato mi čudo što se ne potrudiš.
Možda je upravo tu njegovo lice. U čovjeku koji je znao biti strog bez ponižavanja, snažan bez oholosti i odlučan bez mržnje. U vremenu kada je bilo najlakše izgubiti ljudskost, on je insistirao na njoj.
Njegovi borci su od njega slušali i riječi koje danas zvuče kao da su napisane za nas: "Sutra kad se rasformira ova brigada, kada električar bude električar, a ne obavještajac, kad svi borci budu na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite i uvažavate. Samo tako ćemo svi skupa biti zajedno. Jer, poslije rata je rat.“
On je razumio ono što mi još učimo. Rat se završava kada utihne oružje, ali država se tada počinje braniti drugačijim sredstvima. Rad, obrazovanje, čitanje, pisanje i odgovornost prema zemlji koju smo naslijedili je naša municija. Nanić je, usred rata, razmišljao o tome kakvi ćemo biti kada rata više ne bude.
A onda je došao njegov posljednji zapis: "Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!"
Sve sam uložio. Te riječi danas ne čitam kao poruku vojnika pred bitku. Čitam ih kao poruku nama.
Dosta nas pripada generacijama koje agresiju nisu nosile i odrasli su uz generacije koje jesu. Koje su se za nas borile. Nismo morali birati između života i domovine, niti smo morali birati svog tek novorođenog evlada i diverzantske linije. Nismo morali znati kako se drži puška. Oni tada sa puškama nisu posustali i zašto mi, bez odgovornosti da nosimo istu, jesmo.
I možda je zato najteže pitanje koje sebi možemo postaviti: "Šta znači biti Bošnjak poslije Nanićevog primjera?" Izgovor da nismo dovoljno odrasli za ovu odgovornost ne pije vode. Nije ni on bio dovoljno odrastao, ali je uspio neprijatelju uliti strah u kosti. Mlad momak.
Bošnjački krvotok mora biti nešto dublje. To je sposobnost da pamtiš, ali i da radiš. Da voliš svoju rodnu grudu, ali i da joj budeš koristan. Da od sebe tražimo više. Da i mi sve uložimo.
Generala Nanića stavila bih pred nas, među njegovim mlađim nasljeđem. Da se crvenimo od stida pred generalom koji nas, u suštini, toliko inspiriše.
Jer nakon jučerašnjih rezultata izbora, nakon svih naših podjela, razočaranja i međusobnog prebrojavanja, ne pitam se šta bi Nanić rekao o politici.
Pitam se šta bi rekao nama. Možda bi samo šutio i gledao nas, onako kako su ga opisivali oni koji su ga poznavali. Onda bi, kao nekada onome ko nije bio snalažljiv, rekao:
"Čudim se ja tebi.“

