Godina je 2026. i svijet je, po svemu sudeći, postao žrtva vlastite mrežne infrastrukture.

Dok sjedim u jednoj kasabi – namjerno neću reći kojoj, jer sve su iste i to im je najveća prednost – gledam u jedan ofucani predizborni bilbord, nečijom greškom zaostao iz posljednje parne izborne godine. Na njemu lice nekog lokalnog šerifa, izblijedjelo od sunca i kiše, obećava "Evropski put" i "Prosperitet". Lokalni pas je upravo digao nogu i pomokrio se na stub koji drži tu viziju budućnosti.

I tu, u tom činu biološke nužde jednog psa lutalice, leži sva mudrost koju smo zaboravili, a koju naši digitalizirani, neurotični umovi očajnički trebaju.

Generacija X i bumeri, ljudi koji se sjećaju svijeta prije nego što je postao jedan veliki algoritam za proizvodnju bijesa, danas se osjećaju kao stranci u vlastitoj koži. Raseljena lica u vremenu. Dok im pametni telefoni vrište o globalnom zagrijavanju, rodnim ratovima u Americi i geopolitičkim šahovskim tablama na Pacifiku, oni osjećaju fantomsku bol za vremenom kada je najveća briga bila hoće li biti redukcije vode.

Danas nam prodaju priču da je biti "Globalni građanin" vrhunac civilizacijskog dometa. Biti u toku. Biti informisan. Biti, zapravo, konstantno na rubu nervnog sloma zbog stvari na koje nemate apsolutno nikakav utjecaj. To se, sad moderno, zove "svijest". Ja to zovem evolucijskim suicidom.

Pogledajte tog famoznog "Globalnog građanina" u Sarajevu ili bilo kojoj drugoj urbanoj betonskoj džungli. On je anksiozan. On pije sedative jer je pročitao tvit nekog ludaka iz Teksasa. Njegov kortizol je hronično povišen jer njegov mozak, taj, u poslednje vrijeme, nepravedno sve više zanemaren organ baždaren za pleme od stotinjak ljudi (hvala, Dunbare), pokušava procesuirati patnju osam milijardi duša. On je polarizovan do tačke pucanja, spreman da se posvađa sa rođenim bratom zbog ideološke nijanse u interpretaciji nekog woke fenomena koji u Bosni, realno, gotovo i ne postoji.

A onda pogledajte onog dedu ispred granapa u ovoj kasabi. Zvaćemo ga "Provincijski Stoik".

On ne gleda bilborde. Njegova ravnodušnost prema plakatu iznad glave nije, kako bi nam naši NVO prosvjetitelji rekli, znak "zaostalosti" ili "nedostatka političke pismenosti". Ne, gospodo. To je superiorna biološka adaptacija. To je evolucijski oklop.

Provincijski Stoik aka dedo, zna jednu veliku istinu koju je internet sakrio: Politika je lokalna, a sve ostalo je buka.

On ne reaguje na psihološki rat koji se vodi preko društvenih mreža jer on ne vjeruje nikome koga ne može pogledati u oči i skresati mu šta misli uživo. Njegov skepticizam nije intelektualna poza; to je instinkt preživljavanja brušen stoljećima pod raznim carstvima koja su dolazila, lijepila plakate i odlazila, ostavljajući iza sebe samo poreze i regrutacije.

U 2026. godini, taj navodno "zatucani" seoski mentalitet postaje jedini mogući bunker za očuvanje mentalnog zdravlja. Dok se svijet guši u hiper-polarizaciji, gdje vas algoritmi tjeraju da mrzite komšiju jer glasa za "one druge", mahala nudi spasonosnu, ciničnu ravnodušnost.

U mahali, vi ne mrzite komšiju zbog njegove ideologije. Vi ga mrzite jer je pomjerio među ili jer mu kokoši ulaze u vašu baštu. To je zdrava, organska mržnja. To je konflikt koji ima rješenje (ili bar dobru svađu), za razliku od apstraktnih ratova na Twitteru koji nemaju kraja.

Arbitraža je jasna: "Globalni građanin" trguje svojim duševnim mirom za iluziju kontrole i važnosti. On "učestvuje" u svjetskim tokovima tako što uništava vlastiti nervni sistem. S druge strane, naš čovjek iz provincije, nasilu prezreni subjekt modernizacije, trguje svojom navodnom "neinformisanošću" za stvarni, biološki mir.

On zna da se bilbord ljušti. Zna da će onaj lik sa plakata vjerovatno završiti u zatvoru ili u diplomatiji (što je kod nas isto). I zato on pije svoju kafu, gleda u brdo, i razmišlja o onome što je jedino stvarno: hoće li biti mraza i pošto je dizel.

To nije primitivizam. To je ultimativni čin pobune protiv sistema koji želi da vašu pažnju pretvori u profit. U svijetu koji vrišti "GLEDAJ ME", najveći čin otpora je okrenuti glavu i gledati svoja posla.

Zato, kad sljedeći put prođete kroz neku bosansku zabit i vidite ljude kako sjede i "ne rade ništa", ne gledajte ih sa visine. Oni su ti koji su preživjeli. Oni su ti koji će ostati normalni kad se serveri ugase. Bilbordi će pasti, ali mahala – čvrsta biološka tvrđava nezainteresovana za gluposti – ona ostaje.

Ili, da prevedem na jezik koji svi razumiju: Vratite se na fabričke postavke. Budite seljaci. Zdravije je.