Nekada davno bilo je gotovo obično navratiti u kakav dućan na Baščaršiji i uz razgledanje robe ili kakvu narudžbu, natenane pričati o lijepom vremenu, cipeli koja vas žulja, i još od vremena grčkog filozofa Platona aktuelnoj temi "omlatine" koja ne poštuje starijeg, ili bilo čemu drugom o čemu se vi, neznanac, u svako doba možete razumjeti sa domaćinom baš kao da ste zajedno "ovce čuvali". Eh, kazat će šaljivdžije, sada ni pivo nije pošto je bilo. I nije.

Ali, u srcu starog Sarajeva u ponekoj zanatskoj radnji možete nabasati na ljude poput Envera Alihodžića. Ovaj suhonjavi čovjek, kojemu već po izgledu nije stalo do uobičajenih  hedonističkih uživanja urbanog čovjeka, kada vidi da je razgovor uhvatio maha, ponudit će vas čajem. Ne onim iz kesice, nego u rinfuzi, od čubre, te čudesne biljke ubrane njegovom rukom na nekoj od planina oko Sarajeva. Voda dugo tamo negdje iza zastora kuha ne znamo na čemu, pa se njom čubra zaspe, a onda pošto malo odstoji, Enver gotovu mirišljavu tečnost naspe u šolje i zasladi šećerom iz plastične dvolitarske flaše, ponosno pokazujući tu inovaciju za praktično odlaganje slatkih kristalnih zrnaca. Eh, sav taj "proces" traje nekih pola sata, dok se istovremeno raspreda priča o satovima, zanatima, vještini kupovine, smanjenom interesiranju za satove... Bez imalo žurbe kao da imamo sve vrijeme ovog svijeta.

Suvenir satovi od bukve i oraha

Tako sada već 72-godišnji Enver - rođeni Sarajlija, sin rahmetli sahadžije Fadila Alihodžića čiji je babo nekad davno došao u Sarajevo iz Ustikoline kod Foče - po istilahu kazuje:

- Otac je 1962. otvorio ovu radnju i od tada sam ovdje. Naslijedio sam porodični posao, a njim se bavim od 15. godine.  To je jedan poseban svijet precizne mehanike u kojem rješavamo probleme, tako da je možda i zgodno snimiti neke operacije pri izradi sata da se ljudima pokaže šta je u njemu, kakav je to svijet točkića, od kojih neke okom skoro ne vidite, a još na svakom ima jedno tristo zuba koji se nikako ne mogu vidjeti.

Nabavka tih sitnih, blistavih gotovo savršeno preciznih malih dijelova, za sahadžije, sahačije, sajdžije, urare, časovničare – zovite ih kako hoćete – uvijek je bila problem. Svaki od njih dolazi izvana. Enver se žali da niko nikada nije imao osjećaja za pomoć u tom pogledu.

- I hajd' to, nego nastaje problem kada nešto nabavite. Pa zapitkuju odakle vam, kako ste to nabavili... Onda to trebate voditi kroz neke poslovne knjige, jer su inspektori još od prije rata tražili da pravimo evidenciju svih dijelova. A to je u ovom mnoštvu sitnine uvijek bilo teško. Ja se, ustvari, snalazim tako što dijelove znam po brojevima, po kalibrima...

Nada se da jednog dana "sve ovo može doći na svoje, da ispočetka krene". I objašnjava svoju tezu time da se mi svi malo previše rasipamo. Kaže „Mi smo narod kome se dešava da nam rodi stablo šljive i da ih niko ne pobere, nego opadnu i istruhnu“. Za to vrijeme pokazuje tri suvenir-sata, koje je napravio od bukve i oraha, sam je napravio brojčanik i kazaljke, a satni mehanizam je kvarcni. To  je radio ne samo da bude učesnik u nagradnom natječaju Općine Stari Grad za najbolji suvenir, već i da pokaže da je u zanatstvu napravio nešto novo.

Dok svakojaki satovi, od onih zidnih do stolnih, ili stojećih, međusobno prepliću različite melodije u otkucavanju 11 sati prijepodne, Enver se nimalo ne pometa nastavljajući sitni vez riječima o zanatima nekad i sad:

- Danas se može reći da zanata nema, da je zanatstvo umrlo. Sve priče da se nešto čini na tome -  ne stoje. Nemamo mi koga kritizirati za to, vjerovatno društvu zanat više ne treba. Ovo što nas je ostalo, ustvari to mi već po tradiciji nasljeđujemo od svojih roditelja. I ja sam jedan od tih i mislim da i iza mene treba da bude nasljednik. Ali, šta je sa drugim zanatima i drugim zanatlijama moje struke?

Nade nema, jer nema ni škole u kojoj se izučava sahadžijski zanat. Danas više nema ni komisija koje bi mogle ustanoviti da ga je neko od mladih izučio. Nekad je to sve bilo pri komorama, postojale su sekcije i udruženja. To je bio period kada niste morali imati kvalifikaciju da biste otvorili radnju.

Švicarski sat iz francuskog kantona

Nema ni žala u glasu kada konstatira kako idemo prema vremenu u kojem se sve što se pravi, pravi za jednokratnu upotrebu. Sat radi sedam dana, pa se pokvari i onda kupujete novi.

Nekada se sat kupovao da traje pa ga otac ostavljao za uspomenu sinu. A sada, zvuči gotovo nevjerovatno, ima čuvenih Swatch satova koji se ne mogu ni otvoriti da bi bili popravljeni. To je čista industrijska prevara. Ko ne želi da naleti na takve stvari, savjetuje Enver, neka potraži majstora i pita ga šta da kupi, koji je to proizvod koji se može popraviti kada se pokvari.

- Eto - veli - izbacili su na tržište solarne satove, oni su također na baterije ali ih dopunjava solarna energija.  Ta baterija traje pet godina. Nakon toga je problem naći, pa iako je nađete – dobro je skupa. Kad sve saberete, bolje je imati klasični kvarcni mehanizam, a nije previše skup. A Sonyjeva baterija je kvalitetna, košta osam maraka. Mi dajemo garanciju za jednu godinu, ali ona zna trajati i dvije i po godine. Takav sat možete održavati. Ali, ljudi nasjednu pa kupe kinesku bateriju na pijaci za jednu marku, ona uništi sat, i šta smo onda napravili?! Ni to ne bi bio problem kada je sat jeftin, ali kada je skup...

Posljednjih godina Enver sve više uživa u popravci zidnih satova, kojih je puna radnja. Oni su obično kvalitetno napravljeni. Nekad je dovoljno da ga majstor očisti i tako mogu raditi i 100 godina. Pokazuje nam stari barokni sat, koji kao da je iskočio iz nekadašnjeg burdelja kakve francuske dvorske dame.

- Dobar je i radi, mašina je švicarska – iz francuskog kantona, u kojem je radio i moj babo. Taj ima više od 60 godina i on je za kakvog hotela, velikog hola ili prostorije za prijeme. Nije za kuće.

Ovaj čovjek sa svojim sitnim alatom – pincetom, šrafcigerom, nožićem, lupom ili mikroskopom i ostalim alatima i alatićima čini sve da drugi tačno mjere i izmjere vrijeme. No on sam ne bi hajao mnogo za njega, ili, bolje, uzeo bi samo koliko mu treba, radi najdalje do popodne, ključ u katanac i onda – pravac kući, odakle bi se sa svojom ljepšom polovinom zaputio u prirodu oko Sarajeva.

Zadovoljan sam ovim što radim

A to je već jedan drugi svijet, koji gotovo da nema veze sa onim u radnji u Velikom bezistanu. Osim kada se treba u nedjelju naveče vratiti kući da bi se u ponedjeljak ujutru pojavio u radnji. Tu ostao do sat ili dva poslije podne - i tako ukrug.

- Zadovoljan sam ovim što radim, sposoban sam i da zaradim za pristojan život, a nadogradnja je nešto drugo - veli sahadžija Enver Alihodžić. Posao, kolokvijalno rečeno, fercera iako je to sada sasvim nešto drugo u odnosu na vremena mehaničkih satova. Zadovoljan je i visinom kirije koju je Općina Stari Grad odredila, uvijek može da je plati. Volio bi kada bi bilo manje formalizma u aplikaciji za podsticaje koje daje  država. Ne bi se desilo da neko bude izbačen iz konkurencije zbog neke banalnosti. Volio bi i kada bi bila otkočena privatizacija poslovnih prostora za stare zanate. To bi mnogima od zanatlija omogućilo sigurnost prenošenja zanata na sljedeću generaciju, a time i opstanak zanata, koji bi trebalo da ostanu prepoznatljivo lice Baščaršije. Ovako...