U novembarskom danu, pod kišom koja je neprestano osvježavala hercegovački krajolik, putovali smo Istočnom Hercegovinom i sa namjerom: razumjeti i dokumentirati svakodnevni život povratnika u gatačkim selima.
Tako smo se uputili prema selu Stolac kod Gacka, mjestu koje, iako skromno po broju stanovnika, odiše posebnim dostojanstvom.
Kiša, magla i hladnoća nisu uspjele narušiti dojam topline koju ovaj kraj nosi u sebi, topline ukorijenjene u ljudima koji su se, uprkos progonu, razaranju i višedecenijskom izgnanstvu, vratili svome ognjištu.
Dočekala nas je Zahida Sarić, povratnica koja danas živi u obnovljenom porodičnom domaćinstvu, a pridružio se i komšija Džemil Sarić.
Uz toplu kafu, započeli smo razgovor o životu prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, o izgnanstvu, o povratku i o životu kakav danas vode.
Zahida se prisjeća odlaska iz sela početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
-Otišli smo na početku agresije, ovdje je sve izgorjelo. Bili smo 20 godina u Americi, muž Amir i ja, djeca su nam tamo. Nakon što smo došli u penziju, vratili smo se 2014. godne, obnovili kuću, štalu, sušionu, sve. Djeca nam nedostaju, oni su u Americi.
Zahida Sarić
Danas se ona i njen suprug bave stočarstvom, privređuju svojim rukama i žive ritam koji diktira priroda i godišnje doba.
- Koza smo imali oko stotinu, nešto smo prodali. Tako imamo 40 koza koje se muzu, ja to sve ručno radim. Pravim sir i druge proizvode. Teret je veliki, ima puno posla. Ali ovdje je lijepo, jedno od najljepših i najčišćih sela. Sve što proizvedemo i prodamo. Uživamo u ovome - ispričala nam je ona.
Džemil se sa suprugom vratio u selo također 2014. godine, nakon izbjeglištva i godina provedenih u Sarajevu.
- Izbjegli smo iz sela zbog agresije, stampedo je bio. Izgorjelo je sve, ali smo dobro obnovili. Sad nam je bolje nego što je bilo.
Nakon tih riječi uslijedila je tišina, a onda je Džemil nastavio.
- Petero nas je bilo u porodici. Moj otac je imao 88 godina, slijep, nepokretan, ubili ga. I mamu isto. Sve što su stigli, ubili su. Roditelje sam pronašao i ukopao - priča nam on.
Džemil Sarić
To su rečenice koje ne zastarijevaju, koje čovjek čuje i osjeti u cijelom tijelu, i koje razotkrivaju razmjere ljudske patnje koju samo oni koji su je preživjeli mogu ispripovijedati.
Danas, Džemil živi miran, tih život, posvećen zemlji, stočarstvu i jednostavnim radostima.
- I ja imam koze, nešto malo, i kokoši. Time se bavim za svoju dušu. Rodna gruda se voli, taj osjećaj nikad ne može izaći iz čovjeka. Petkom odemo u čaršiju, kupimo što nam treba, i nazad. Nama je najljepše ovdje - kaže on.
Kada smo obišli njihova imanja, štale, torove, sušione i male prostore u kojima nastaju sir, i drugi proizvodi, postalo je jasno da je njihov život ispunjen dubinom koja se ne može opisati bez osjećaja zahvalnosti.
U Stolcu smo susreli ljude koji su se vratili ne zato što je bilo lako, nego zato što je povratak bio moralna i egzistencijalna potreba.
U njihovoj jednostavnosti ogleda se istinska snaga, snaga da se obnovi spaljeno, da se njeguje tradicija, da se ustraje, i u radu koji traje od ranog jutra do sumraka.
Ovo selo, i ljudi koji u njemu žive, simbol su neprekinutog kontinuiteta Bosne i Hercegovine.
Na odlasku, dok je kiša nastavila ritmično udarati po šajbi automobila, pratila nas je misao da su naši povratnici oni koji uistinu žive i čuvaju toprak i domovinu.
A na nama je da ih posjećujemo, slušamo i podržavamo, jer u susretu s njima možemo osjetiti kako diše Bosna.
