Pazarić nadomak Sarajeva je staro trgovište - pazar na kojem su se minulih vremena susretali trgovci s hercegovačke i bosanske strane Ivan-planine. Danas je to malo veće naselje, ni selo ni grad, u kojem domaće stanovništvo i pored obilja plodne zemlje nikada nije previše marilo za poljoprivredu. Muhamed Kadić, čija se vodenica nalazi na potoku sastavljenom iz dva potočića koji se slijevaju iz Urduka  u narodu i Hurduka) i Sejdanovića, podno Ormana (u prevodu s turskog: šuma), uveliko mijenja predstavu koja vlada o ovom kraju.

Prvo što će vam pasti u oči kada s glavne ceste koja vodi prema Konjicu i dalje prema moru siđete u Resnik jeste uređena avlija s travnjakom i obiljem cvijeća ispred njegove vodenice stare svega dvije i po godine. Dvije mace - tigrasta i crno-bijela - upotpunjuju mlinarsku idilu lijeno i s vanvremenskim mirom šetajući se ispred vrata mlina.

Korak dalje

Muhamed je nekada bio vojnik, i kada je morao s 40 i kojom otići u penziju, u poljoprivredi je vidio svoju budućnost. Nije se to moglo s ono malo zemljice koju je imao, pa jena korištenje dobio parcele od ljudi koji žive u Hadžićima, a ne obrađuju je.

- Prikupio sam nešto malo novca, i kupio traktor. Uredio sam to zemlje što je već dobro počelo zarastati. U prvo vrijeme sijao sam isključivo heljdu. Poslije sam počeo sijati i ostale žitarice. Radio sam sa Samirom Mehonićem, a kasnije sam obezbijedio plasman i sa Rima-pakom iz Zenice – govori Muhamed o svojim počecima.

Sljedećih godina otišao je korak dalje: registrirao firmu, zakupio u okolini Pazarića dosta zemlje i napravio vodenicu u kojoj danas melje vlastito žito. Osim pšenice, heljdu, ječam i raž, koji polahko ali sigurno dobijaju svoje mjesto i na trpezi gradskog čovjeka.

- Ispunila se, tako, moja davna želja da imam svoju vodenicu. Ostao mi je âh na mlin moga rahmetli djeda u koji sam često sam ulazio kada sam bio dijete, a nalazio se na Resničkom potoku samo koji metar niže, preko ceste. Ako čovjek želi dobro raditi svoj posao, treba ga i voljeti. Ne znam kako da definiram, ali znam da se super osjećam radeći u mlinu – veli Muhamed dok pokazuje rupice u vodeničkom kamenu koje je potrebno ''nakucati'' alatom koji je najsličniji šrafcigeru, a sve radi toga da bi mogao primiti veću količinu zrna.

Eh, sada je vrijeme za priču o vodenici koja se u startu razlikovala od onih starih po tome što je njen vlasnik napravio nekoliko inovacija kako bi mogao bolje iskoristiti slabu snagu resničkog potoka. Tražio je pomoć od načelnika općine Hadžići Hamde Ejubovića, koji je mašinski inžinjer i njegov prijatelj, da mu napravi proračun za bolji protok vode. Hamdo je imao dobru volju, ali premalo vremena. Onda se obratio svome bivšem nastavniku fizike iz osnovne škole, pa je uz pomoć udžbenika fizike za 7. i 8. razred upotrebio formule u preračunavanju  i - krajnji rezultat je ovaj mlin koji dnevno može samljeti i do 100 kilograma raznog žita. Izuzetak je kukuruz čijeg brašna može izaći ispod vodeničkog kamena najviše 30 kilograma dnevno.

Najveći proizvođači heljde u Evropi

- Da ti kažem iskreno, kada sam prve godine tražio zemlju da posijem žitarice nisam znao kako to treba raditi. Zvao sam ljude iz mahale koji su to znali i onda me iduće godine bilo sramota da ih ponovo zovem. Onda smo se ja i moja supruga, moj narodni heroj koji sa mnom uporedo ide na njivu, odlučili da to sami radimo i uspio sam ovladati tim znanjem – kaže Muhamed.

Muhamed se bavi isključivo organskom proizvodnjom žitarica i krompira. Kaže da se sa svojom ženom satrao cijelo ljeto skidajući metlicom zlaticu sa cimine. S ponosom ističe kako je dio one grupe poljoprivrednika i mlinara koji žele u naše lonce vratiti hranu koju narod zove zdravom a stručnjaci zdravstveno ispravnom ili organskom. Dodaje:

- Pa Samir Mehonić je prvi organizirani proizvođač heljde u BiH, koji je u Raštelici počeo s dva duluma, dok danas imamo najviše zasijanih površina u Evropi. A ja je sijem šest godina i, hvala Bogu, prezadovoljan sam.

Kadići traže zemlju koja nije dugo obrađivana, jer to odgovara heljdi. Kada ona sazri, kombajniraju je, zatim je u mašini zvanoj vijara očiste od slame, prašine i drugog otpada. A onda dolazi sušenje, i to na suncu. Tokom dva-tri dana koliko traje proces, heljda pokupi njegovu energiju, koju kasnije kroz čuvenu heljdopitu ili palačinke unosimo u svoj organizam. Ta ista heljda, kao i ostale žitarice, nakon sušenja ide u Muhamedov mlin. I tako se završava krug proizvodnje heljdovnog brašna, koje, pakovano, ide na police za prodaju U Muhamedovom mlinu. A njegove najbolje mušterije su vikendaši kojih s ove pazarićke strane obronaka Bjelašnice ima mnogo.

(Objavljeno u magazinu "Aura" 2010. g.)

A ove 2025:

Mlinski kamen u mlinu Muhameda Kadića ne vrti se već neki sedam-osam godina. "Prestao sam s time kada su mi divlja krmad uništila više od 20 duluma žitnog usjeva, a nadležne institucije od najnižeg do najvišeg nivoa nisu odgovorile kako treba na upite za sanaciju štete niti bilo kakve druge pomoći da se ovaj vid poljoprivrede održi. Još 2008. godine sam razgovarao s Mirom Pejićem, predsjednikom Udruženja poljoprivrednika, o tome da će država, ukoliko nastavi tako, uništiti poljoprivrednu proizvodnju u Bosni i Hercegovini. I evo, došlo je to vrijeme".