Više od dvije decenije iračko naftno bogatstvo prolazilo je kroz finansijski sistem smješten hiljadama kilometara daleko – u New Yorku.

Aranžman, uspostavljen nakon invazije na Irak predvođene SAD-om 2003. godine, prvobitno je bio osmišljen kako bi zaštitio iračke prihode od nafte od povjerilaca i pomogao u finansiranju poslijeratne obnove.

Danas taj mehanizam daje Washingtonu značajnu polugu moći nad iračkim pristupom vlastitim dolarima, prednost koju SAD sve više koriste dok vrše pritisak na Bagdad da obuzda utjecaj Irana i djelovanje naoružanih grupa povezanih s Teheranom.

Problem je došao u žižu javnosti u aprilu, kada je Washington blokirao isporuku oko 500 miliona dolara u gotovini Iraku, vršeći time pritisak na tamošnju vladu zbog djelovanja oružanih formacija bliskih Iranu.

Muayen al-Kadhimi, bivši član parlamentarnog Odbora za finansije, oštro je osudio tu odluku, pozivajući vladu da stane ukraj onome što je nazvao američkom dominacijom nad iračkim fondovima.

- Odluka SAD-a da zamrzne ili odgodi prijenos iračkih deviznih sredstava predstavlja grubo kršenje finansijskog i političkog suvereniteta iračke države - poručio je Al-Kadhimi.

Isporuka novca je naknadno realizirana, ali je ovaj slučaj jasno pokazao kako se iračka ovisnost o američkom finansijskom sistemu može koristiti kao instrument političkog pritiska.

Aranžman vuče korijene iz maja 2003. godine, neposredno nakon invazije pod vodstvom SAD-a, kada je Privremena koaliciona vlast osnovala Razvojni fond za Irak (DFI) s ciljem prikupljanja prihoda od nafte i njihovog usmjeravanja u obnovu i humanitarne potrebe.

Puls američke javnosti

Kako se nepopularnost iranskog rata poredi s Irakom, Afganistanom i Vijetnamom

Na osnovu Rezolucije 1483 Vijeća sigurnosti UN-a iz maja 2003. godine, prihodi od iračke nafte i plina preusmjeravani su na poseban račun otvoren na ime Centralne banke Iraka pri američkim Federalnim rezervama (Fed).

Pet posto ukupnih prihoda automatski se odbijalo za isplatu ratne odštete Kuvajtu zbog iračke invazije iz 1990. godine.

Sistem je obuhvatao i zamrznutu imovinu svrgnutog režima Saddama Husseina, kao i preostala sredstva iz UN-ovog programa "Nafta za hranu".

Cilj ovog mehanizma dijelom je bio i zaštita iračke imovine od međunarodnih povjerilaca koji su potraživali dugovanja još iz Husseinove ere.

Radi kontrole trošenja sredstava formiran je Međunarodni savjetodavni i nadzorni odbor, sastavljen od predstavnika UN-a, MMF-a, Svjetske banke i Arapskog fonda za ekonomski i društveni razvoj.

Nadzorni sistem pod okriljem UN-a ugašen je 2011. na zahtjev vlasti u Bagdadu, ali su irački prihodi od nafte i dalje ostali vezani za Federalne rezerve.

U njujorškom Fed-u otvoren je novi račun, pod oznakom IRAQ2, na koji se i danas uplaćuju sredstva od prodaje nafte prije nego što budu proslijeđena Centralnoj banci Iraka.

Istovremeno, Irak je ostao bez sveobuhvatne zaštite koju su mu ranije garantirale Ujedinjene nacije, te je postao ovisan o godišnjim izvršnim uredbama američkog predsjednika kojima se njegovim državnim fondovima obnavlja imunitet od zapljene.

Tako je, uprkos promjeni formalnog okvira, suštinska ovisnost Bagdada o američkom finansijskom sistemu ostala nepromijenjena.

Zašto Irak jednostavno ne premjesti svoj novac?

Cijena iračke nafte obračunava se prevashodno u američkim dolarima, a država u velikoj mjeri zavisi od te valute za potrebe uvoza i vanjske trgovine.

Pored toga, Irak ima oko 40 milijardi dolara nepodmirenog vanjskog duga, zbog čega vlada bojazan da bi izmještanje sredstava iz postojećeg sistema otvorilo vrata međunarodnim povjeriocima da blokiraju i naplate svoja potraživanja.

Ahmed Saddam, vanredni profesor ekonomije na Univerzitetu u Basri, istakao je za Middle East Eye da držanje računa Centralne banke Iraka u New Yorku sa sobom nosi važne prednosti.

- Smatram da je ključna prednost držanja računa u New Yorku upravo zaštita iračkih naftnih prihoda od pljenidbe povjerilaca iz doba bivšeg režima, s obzirom na to da se ta dugovanja procjenjuju na desetine milijardi dolara. Druga prednost ogleda se u lakšoj naplati prodate nafte i nesmetanom poravnanju vanjskotrgovinskih transakcija. Ovaj račun smanjuje troškove transfera, pri čemu ne smijemo zaboraviti da je dolar i dalje dominantna valuta u međunarodnim plaćanjima.

Ipak, Saddam napominje da ovakav dogovor ostavlja Irak izuzetno ranjivim na političke utjecaje iz Washingtona.

- Glavni nedostatak jeste moć američkih vlasti da nametnu svoju volju ograničavanjem pristupa dolarima. U takvim okolnostima ne možemo govoriti o stvarnoj finansijskoj nezavisnosti.

Prema njegovim riječima, Irak bi teorijski mogao prodavati svoju naftu u eurima ili kineskim juanima, pod uvjetom da postojeći ugovori ne nameću drugačije obaveze, no ni to ne bi u potpunosti otklonilo zavisnost od dolara.

- Čak i u tom scenariju, vrijednost robe ostaje vezana za dolar jer se globalna cijena nafte formira u toj valuti. U praksi to znači da kupac uplaćuje iznos u alternatvnoj valuti tek nakon što se obračuna njena protuvrijednost prema važećem kursu dolara.

Iraku bi dolari i dalje bili neophodni za finansiranje većine uvoznih potreba, naglašava Saddam, dodajući da bi prelazak na druge valute izložio zemlju kursnim oscilacijama, ali i direktnom političkom pritisku SAD-a.

Njegovo rješenje zato ne predviđa nagli raskid s američkim sistemom, već postepenu diversifikaciju.

- Uvjeren sam da se finansijska nezavisnost Iraka ne rješava prostim premještanjem računa Centralne banke iz SAD-a u neku drugu pojedinačnu državu. Finansijska samostalnost se, po mom mišljenju, postiže otvaranjem računa u više različitih zemalja, uz zadržavanje postojećeg tekućeg računa u New Yorku. Primjera radi, centralna banka bi mogla otvoriti račune kod Evropske centralne banke, kao i kod vodećih centralnih banaka u istočnoj Aziji. Dio nafte, recimo 15 do 20 posto, mogao bi se naplaćivati u eurima i juanima, dok bi se preostalih 80 do 85 posto i dalje prodavalo za američke dolare. Pored toga, nužno je razvijati domaći bankarski sektor kroz uspostavljanje direktnih korespondentskih veza s ključnim bankama u Evropi i Aziji - pojašnjava Saddam.

Kako se sistem koristi protiv Irana?

Ovaj finansijski aranžman dobio je još veći strateški značaj s pojačanim naporima Washingtona da ekonomski izolira Teheran i neutrališe oružane grupe u Iraku koje djeluju pod njegovim utjecajem.

Irak njeguje bliske političke, ekonomske i bezbjednosne veze s Iranom, dok na njegovoj teritoriji nesmetano djeluje nekoliko moćnih proiranskih frakcija.

Zbog toga je Washington irački finansijski sektor pretvorio u ključno poprište borbe za sprečavanje odliva dolara prema Iranu.

Američke vlasti optužile su pojedine iračke banke, mjenjačnice i finansijske posrednike da zloupotrebljavaju domaći platni promet kako bi preusmjeravali američku valutu subjektima koji se nalaze na crnim listama.

U svjetlu rastućih regionalnih tenzija i sukoba SAD-a i Izraela s Iranom, Washington je dodatno poostrio kontrolu nad iračkim transakcijama u dolarima i pojačao pritisak na Bagdad da finansijske tokove u potpunosti uskladi s američkim režimom sankcija.

Pod pritiskom SAD-a, Irak je početkom 2025. godine ukinuo dugogodišnji sistem valutnih aukcija, poznat kao "devizni prozor", preko kojeg su domaće komercijalne banke i mjenjačnice od Centralne banke kupovale dolare u zamjenu za iračke dinare.

Međutim, kontrola Washingtona ne završava se na bankarskim tokovima – ona obuhvata i fizičke isporuke gotovog novca u zemlju.

Preliminarni sporazum

Sirija, Irak i SAD predstavit će sporazum o mediteranskom naftovodu koji zaobilazi Hormuz

Aprilska blokada tranše od 500 miliona dolara imala je posebnu težinu upravo zbog činjenice da se radilo o novcu zarađenom od prodaje vlastite, iračke nafte.

Iako su se elektronska plaćanja za potrebe vanjske trgovine nastavila nesmetano odvijati, ovaj slučaj je poslužio kao jasna poruka da Washington u svakom trenutku može zavrnuti slavinu gotovog novca kako bi disciplinovao Bagdad.

Vlada u Bagdadu nastoji očuvati partnerske odnose sa SAD-om, istovremeno balansirajući osjetljive veze s Teheranom i lokalnim proiranskim strukturama.

Irački ministar za naftu Basem Mohammed Khudhair izbjegao je odgovoriti na pitanja o eventualnom prekidu saradnje s Federalnim rezervama, rekavši da je to pitanje u ingerenciji Ministarstva finansija, ali je odnose s Washingtonom ocijenio konstruktivnim.

- Vodili smo dijalog sa SAD-om, veoma plodotvoran dijalog, posebno tokom nedavne posjete u delegaciji koju je predvodio premijer Ali al-Zaidi. Između iračkih i američkih vlasti vlada visoko međusobno razumijevanje, a SAD su pružile punu podršku našoj vladi u realizaciji njenih ekonomskih i političkih ciljeva - izjavio je Khudhair.

Ipak, posljedice ove finansijske ovisnosti ponajviše osjećaju obični građani, daleko od ministarskih kabineta i bankarskih sala.

SAD kontroliraju sudbinu Iraka

Hussein Ali, 35-godišnji stanovnik Bagdada, ne vjeruje da bi prestanak američkog nadzora donio bilo kakvo poboljšanje običnim ljudima.

- Što se nas tiče, išao irački novac u Federalne rezerve u Ameriku ili stizao direktno u Irak – ne vjerujem da će naš standard biti imalo bolji. Naprotiv, sav taj novac pao bi u šake korumpiranim političarima, pa bi finansijski kriminal bio još veći nego što je danas. Iz mog ugla gledano, bolje je da sredstva ostanu u New Yorku, pod lupom i nadzorom američkih bankarskih institucija.

Ipak, Ali uviđa i problem gubitka suvereniteta.

- Činjenica je da držanje novca u američkoj banci daje Washingtonu odriješene ruke da upravlja sudbinom Iraka – politički, finansijski i u pogledu državnog suvereniteta. Međutim, bankarska infrastruktura u Iraku jednostavno nije spremna za samostalnost, a za takav korak nam je potrebna jaka i stabilna vlada koja zaista brine o zemlji i interesima svog naroda.

Također je izrazio veliku zabrinutost zbog nelegalnog odliva novca prema Iranu.

- Često čujemo kako razni funkcioneri, kojima država nije na prvom mjestu, prebacuju novac u Iran kako bi mu pomogli da ublaži posljedice američkih sankcija. Zamislite samo šta bi se desilo da novac od nafte počne stizati u domaće banke bez ikakvog američkog nadzora i revizije. Ubijeđen sam da bi to zemlju odvelo u još veći haos.

Slično razmišlja i 55-godišnja Fatima Abdulkarim iz Basre.

- Ne vjerujem da bi se naša ekonomska situacija popravila ako bi novac od nafte počeo stizati pravo u Irak umjesto na račune u američkim bankama. Jeste, to bi značilo da naša zemlja raspolaže novcem bez uplitanja Amerikanaca, ali bi se time samo otvorio prostor za još veću pljačku, pa bi taj novac završio u džepovima istih onih korumpiranih stranaka i pojedinaca. Dok je u New Yorku, nad novcem barem postoji kakva-takva kontrola i revizija. Ako dospije u iračke banke bez pravog nadzora, plašim se da će stanje biti još gore. Bolje je da novac bude pod nadzorom američkih bankarskih vlasti nego da završi u rukama domaćih moćnika - zaključila je Abdulkarim.