Postoje u historiji čovječanstva oni rijetki, odabrani umovi čiji dolazak na ovaj svijet ne donosi samo nova saznanja, nego još i više, donosi svjetlost koja ima snagu da probudi usnule duše i ispiše nova poglavlja civilizacije. Jedan od takvih plemenitih intelektualnih divova, čije ime i danas odjekuje sa dubokim poštovanjem u srcima onih koji tragaju za istinom, bio je Ismail Raji al-Faruqi (1921–1986). Palestinsko-američki filozof, komparativni religiolog i vizionar. Al- Faruqi nije bio samo akademik, bio je duhovni arhitekta koji je neumorno gradio mostove između onoga što jesmo i onoga što, uz Božiju pomoć, možemo postati.

Njegovo kapitalno djelo "Tevhid: Implikacije za misao i život"  nije tek knjiga na polici. To je kucajuće srce savremene islamske misli, temelj na kojem je izgrađen pokret za "islamizaciju znanja". Da bismo zaista razumjeli dubinu njegove poruke, moramo prvo razumjeti čovjeka iz kojeg je ta poruka potekla.

Progon koji je rodio globalnu misiju

Rođen u sunčanoj Jaffi, u Palestini, al-Faruqi je u svojoj mladosti služio kao posljednji registrar pod britanskim mandatom, sve do bolne 1948. godine. Gubitak domovine, duboki i neizrecivi bol koji Palestinci nose u svojim grudima, kod njega nije prerastao u očaj. Naprotiv, taj bol je postao gorivo za njegovu intelektualnu misiju. Odlaskom u Sjedinjene Američke Države, a potom kroz briljantne studije na Univerzitetu Indiana, Harvardu i slavnom El-Azharu, al-Faruqi je shvatio da njegova domovina više nije samo jedan komad zemlje, njegova domovina postao je cijeli Ummet, a njegovo oružje postalo je znanje.

Zajedno sa svojim istomišljenicima, suosnovao je Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT), prostor koji je postao utočište za slobodnu, kreativnu islamsku misao. Na Univerzitetu Temple razvio je program za proučavanje islama kakav Zapad do tada nije vidio, a istovremeno je pionirski, hrabro i otvorenog srca, koračao stazama međureligijskog dijaloga, pozivajući muslimane, kršćane i Jevreje na razgovor utemeljen na međusobnom uvažavanju.

Tevhid: Više od teologije, princip koji daje smisao

Kada čitamo njegovo djelo o Tevhidu, mi ne čitamo samo suhoparni teološki traktat o Božijoj jednoći. Al-Faruqi nam toplim, očinskim tonom objašnjava da Tevhid nije samo formula koju izgovaramo jezikom. Tevhid je prizma kroz koju se prelama svaki aspekt našeg postojanja. To je princip koji daje smisao historiji, etici, nauci i cjelokupnom društvu.

On nam taj veličanstveni koncept približava kroz nekoliko ključnih dimenzija:

Princip spoznaje (Epistemologija): Al-Faruqi hrabro briše vještačku granicu između "svetog" i "profanog". U njegovim očima, svo istinsko znanje, bilo ono do kojeg dolazimo kroz mikroskop ili ono koje nam je Objavljeno, u konačnici je jedno, jer izvire iz istog, Božanskog Izvora.

Princip poretka prirode: Univerzum nije haos bačen u bespuće vremena. To je kosmos, savršeno uređen sistem u kojem svaki list drhti po zakonima koji su predivan dokaz Stvoriteljeve moći i mudrosti.

Princip etike i društva: Ovdje al-Faruqi dotiče samu suštinu naše svrhe. Čovjek nije samo prolaznik; on je halifa, Božiji namjesnik na Zemlji. Naša misija je da moralno djelujemo, da aktivno transformišemo svijet oko nas, unoseći u njega pravdu i ljepotu.

Princip estetike: Kroz islamsku umjetnost, arabesku i kaligrafiju, on vidi pokušaj ljudske duše da iskaže beskonačnost Boga, izbjegavajući prikaze koji bi Ga ograničili. Umjetnost tako postaje molitva očima.

Buđenje iz intelektualne paralize

Možda najznačajniji dio njegove misije jeste koncept "Islamizacije znanja". Al-Faruqi je bolno, ali tačno dijagnosticirao krizu modernog muslimana. Ta kriza nije primarno ni ekonomska ni vojna; to je kriza rascjepljenog uma. Muslimanska društva pate od dualizma – podijeljeni smo na one sa tradicionalnim obrazovanjem koji su se otuđili od zahtjeva modernog doba, i one sa zapadnim obrazovanjem koji su izgubili nit sa svojom duhovnom tradicijom. Rješenje je u integraciji. Nauke poput sociologije, psihologije i ekonomije moraju biti prožete islamskim vrijednostima. Samo tako možemo ponovo postati stvaraoci civilizacije.

Zato je Tevhid za njega "Revolucija Duha". On ruši okove nacionalizma, tribalizma i rasizma, podsjećajući nas da smo mi jedan Ummet, ujedinjen u zajedničkoj svrsi. Kroz povratak idžtihadu (samostalnom promišljanju), al-Faruqi nas uči da islam nije muzej 7. vijeka, već dinamična snaga koja ima odgovore na izazove 21. vijeka. Ekonomija zasnovana na Tevhidu ne dozvoljava ekstremno siromaštvo, društvo zasnovano na Tevhidu ne trpi tiraniju.

Kobna noć i neugašeno svjetlo

Međutim, svjetlost koja sija tako snažno često smeta onima koji vladaju iz sjene. Priča o Ismailu al-Faruqiju ne može se ispričati bez dubokog pijeteta prema njegovom i mučeništvu njegove supruge Lamye.

Rano ujutro, 27. maja 1986. godine, u njihovom porodičnom domu u Wyncoteu, Pennsylvania, desio se jedan od najpotresnijih zločina u novijoj historiji islamske intelektualne elite. Napadač je provalio i svirepo, nanijevši brojne ubodne rane, okončao ovozemaljske živote ovog briljantnog bračnog para. Teško je ranjena i njihova kćerka Anmar, koja je tada imala 27 godina i bila u osmom mjesecu trudnoće.

Zvanična američka istraga donijela je presudu po kojoj je za ovo gnusno djelo kriv Isma'il Najm (rođen kao Joseph Louis Young), Afroamerikanac iz lokalne zajednice. Zvanični motiv se svodio na navodnu pljačku koja je pošla po zlu ili iracionalnu ogorčenost, a Young je osuđen na smrt (preminuo je u zatvoru 2015. godine prirodnom smrću).

Ipak, u srcima i umovima onih koji su poznavali al-Faruqijevo djelo, ova zvanična "istina" stoji na vrlo klimavim nogama. Zločin ovakve preciznosti i brutalnosti nad jednim od najvećih intelektualnih lidera Ummeta mirisao je na nešto mnogo mračnije. Postoje vrlo jake i utemeljene indicije da je Young bio tek puka marioneta, "usamljeni vuk" žrtvovan da bi se prikrio pravi nalogodavac.

Al-Faruqi je bio jedan od najrječitijih, najsnažnijih i najobrazovanijih kritičara cionizma na Zapadu. On nije zagovarao nasilje, radio je nešto mnogo "opasnije" – osnaživao je intelektualno tkivo muslimana, budio je njihovu svijest i davao im argumente. Njegov glas za prava Palestinaca u srcu Amerike bio je gromoglasan. Za mnoge analitičare, njegovo ubistvo je bio klasični politički atentat orkestriran od strane cionističkih krugova, odnosno izraelskih obavještajnih struktura poput Mossada. Iskoristivši marginalizovanog pojedinca iz crnačke zajednice, pokušalo se narativ preusmjeriti na unutar-muslimanski konflikt, izbjegavajući tako politički skandal ogromnih razmjera. Ta sumnja postaje još opravdanija kada se prisjetimo da je taj period bio obilježen serijom nerazjašnjenih ubistava istaknutih palestinskih i arapskih intelektualaca širom svijeta.

Oni koji su naručili ovo ubistvo mislili su da nožem mogu ubiti ideju. Kako su samo pogriješili.

Njegova kćerka Anmar al-Zein uspjela je preživjeti uprkos kritičnim ranama u predjelu grudnog koša i ruku. Njen fizički oporavak bio je pravo čudo, a njena hrabrost tokom sudskog procesa bila je zadivljujuća. Anmar nije dopustila da je trauma slomi. Poput svojih roditelja, nastavila je putem akademske i društvene borbe. Danas je ona cijenjena figura u akademskim krugovima, posvećena očuvanju i nadogradnji neprocjenjivog intelektualnog naslijeđa koje su iza sebe ostavili Ismail i Lamya. Aktivno djeluje u IIIT-u,  institutu koji je njen otac sanjao i izgradio, dokazujući da krv šehida ne teče uzalud – ona zalijeva bašte iz kojih niču nove generacije mislilaca.

Danas, dok u svijetu prepunom izazova, svjedočimo neprestanoj borbi muslimana da pronađu svoje autentično mjesto u globalnom društvu, poruka Ismaila Rajija al-Faruqija nam je potrebnija nego ikada. Pravno formalno, on je bio žrtva napadača. Ali u kolektivnom sjećanju našeg Ummeta, on je šehid, mučenik svjetlosti čiji je životni put bio istinska potvrda njegovih riječi.

Njegovo učenje o Tevhidu kao principu akcije je amanet ostavljen svima nama. On nas i danas, iz dubine vremena, poziva da budemo "središnja zajednica" (Ummeten weseten), da ne bježimo od svijeta već da ga mijenjamo svojom pameću, čestitošću i trudom. Njegovo naslijeđe je revolucija duha koja ne poznaje granice, jer istina posijana iz iskrenog srca uvijek pronađe svoj put do svjetlosti. Na nama je da tu svjetlost, uprkos svim sjenama, ponosno nosimo dalje.