Pažljivo sročeni termin "islamofašizam" upravo proživljava svoj vrhunac. Njegova upotreba u zapadnim mainstream medijima i blogosferi - uključujući Veliku Britaniji, SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Izrael i Evropu - tokom 2025. godine porasla je za 33 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Ovaj se pojam pojavljuje u Jerusalem Postu, neokonzervativnim magazinima i zapadnim tabloidima koji ilegalni rat protiv Irana žele prikazati kao neophodno i plemenito osvajanje. Riječ nije nova, ali njeno uskrsnuće i svrhe kojima danas služi zahtijevaju detaljno ispitivanje.

Izraz je nastao u močvarama neokonzervativizma nakon 11. septembra. Njegov najposvećeniji arhitekt bio je autor Norman Podhoretz, koji je preminuo krajem prošle godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je njegov omiljeni projekt - bombardovanje Irana - postao stvarnost.

Prema Podhoretzovom eseju iz 2007. objavljenom u magazinu Commentary, pod naslovom "Argumenti za bombardovanje Irana", Iran nije država s historijom, stanovništvom ili društvom suprotstavljenih političkih interesa. Za njega je Iran samo front u globalnom ratu, a jedini prikladan odgovor su zračni udari.

U najnovijem izdanju istog magazina, njegov sin, John Podhoretz, preuzeo je štafetu, povlačeći direktnu liniju od nacističke Njemačke do Islamske Republike Iran, uz jadikovku da se sve to moglo izbjeći da su SAD samo poslušale njegovog oca i bacile bombe prije dvije decenije.

U međuvremenu, pojam "islamofašizam" bio je nominalno specifičan: odnosio se na IDIL (IS), bombaše samoubice ili one koji odbijaju stati dok ne poginu. Međutim, kada se utvrdi da određena kategorija uvjerenja postavlja onoga ko ih zastupa izvan okvira civilne zaštite, pitanje ko pripada toj kategoriji postaje isključivo političko.

Zaista, definicija se dosljedno širila - od IDIL-a, preko Hamasa, Hezbollaha, iranske države, palestinskog civilnog društva, pa sve do svakoga ko izražava solidarnost s bilo čim od navedenog. Upravo zato je izraelski premijer Benjamin Netanyahu pred svjetskim medijima mogao proglasiti da je "Hamas isto što i ISIS, a ISIS isto što i Hamas".

Ratno umijeće ispred državništva

Sam Netanyahu je potrošio mnogo političkog kapitala pokušavajući povezati islam i fašizam, tvrdeći 2015. godine pred Svjetskim cionističkim kongresom da je veliki muftija jerusalemski dao Hitleru ideju za Holokaust. Ta tvrdnja nije bila samo lažna, bila je to toliko bezobzirna izmišljotina da je izazvala kritike naučnika širom svijeta, uključujući i one iz Izraela.

Netanyahuova tvrdnja nije bila čin državništva, već ratništva: cilj joj je bio uspostaviti vezu između palestinskog nacionalizma i Holokausta, čime bi se izraelsko postupanje prema Palestincima transformiralo u "samooodbranu" od nasljednika Hitlerovog projekta. Ista jezička infrastruktura gradi se već decenijama.

Ta je infrastruktura sada direktno usmjerena protiv Irana. Članak koji je u Jerusalem Postu prošlog augusta objavila Catherine Perez-Shakdam, izvršna direktorica zagovaračke grupe We Believe in Israel, prikazao je propalestinske proteste u zapadnim prijestonicama kao početne udarce revolucije iranskog stila, upoređujući današnji London i Pariz s Teheranom iz 1979. godine. Ovo je zagovaračka literatura prerušena u geopolitičku analizu.

Fanatično proizraelski Bliskoistočni forum, predvođen Danielom Pipesom, godinama se pita zašto se antifašisti ne bore protiv "islamofašizma", identificirajući Pakistan i Tursku kao dva "glavna igrača".

Dogovor SAD-a i Irana

Bijes Netanyahua: Urušava mu se vizija "novog Bliskog istoka", sad su na potezu Arapi

Ovo nije istinsko istraživanje. To je poziv na usvajanje premise samog termina - da su muslimanski politički pokreti i čitave zemlje fašistički po prirodi, da je suprotstavljanje njima prirodni nastavak antifašizma, te da je svako ko odbija ovaj okvir ili naivan ili saučesnik.

Ovdje nije riječ o argumentu koji bi tek mogao dovesti do opasnih posljedica, nego je ovo opis onoga što se već dogodilo. Sada taj izraz pronalazi svoje mjesto u britanskom mainstreamu.

Kada su muslimani u londonskoj općini Tower Hamlets odgovorili na marš onih koje bi mnogi smatrali modernim nasljednicima zapadnog fašizma, Jewish Chronicle je izvrnuo stvarnost opisujući ih kao "islamofašiste", izjednačavajući njih, a ne njihove protivnike, s crnokošuljašima. U međuvremenu, Spectator je prošle godine prikazao američkog predsjednika Donalda Trumpa kao "pravog antifašističkog heroja" u njegovoj borbi protiv "islamofašizma".

U nedavnom prilogu na GB Newsu, voditelj Alex Armstrong proglasio je Zelenu stranku "nečim što je najbliže islamofašizmu u Britaniji", navodeći procurjele WhatsApp poruke jedne aktivističke grupe i prijedlog o anticionizmu kao dokaz.

U samo jednoj emisiji, Armstrong je povezao muslimansko političko učestvovanje, palestinski aktivizam i Zelenu stranku u jednu, nediferenciranu civilizacijsku prijetnju, bez ikakve analitičke osnove.

Stvaranje egzistencijalne prijetnje

Upravo je to ono što je analitičar Juan Cole identificirao kao izbornu korisnost ovog termina - politika širenja straha prerušena u analizu. I upravo je to ono na što je upozoravao autor Robert Paxton - radi se o terminu koji stanovništvo ne prikazuje kao zajednicu koju treba angažirati, već kao prijetnju koju treba napasti.

Drugi ozbiljni naučnici ostaju jednako neimpresionirani, jasno prepoznajući namjeru koja stoji iza ovakvog rječnika. Politologinja Anne Norton primijetila je da je fašizam zapadni izum, a posezati za njim kako bi se opisali muslimanski politički pokreti predstavlja projekciju, nikako analizu. Naučnik Reinhard Schulze nazvao ga je epitetom osmišljenim da izolira islam od ostatka čovječanstva.

Nijedan vjerodostojan historičar fašizma nije podržao taj termin. Kao što je Cole primijetio, pitajući se zašto termin "cionofašizam" nikada nije korišten: "Grupe koje riječ 'fašizam' vežu za druge religije i narode najčešće pokušavaju skrenuti pažnju s vlastitog autoritarizma."

Ništa od toga nije usporilo upotrebu ovog pojma, jer njegova funkcija nikada nije ni bila analitička. On je oduvijek bio preventivan - mehanizam za trajno izmještanje muslimanskog političkog djelovanja izvan granica legitimnog angažmana, kako bi svaki otpor zapadnoj ili izraelskoj politici u javnom mnijenju postao nerazlučiv od egzistencijalne prijetnje samoj civilizaciji.

Kao što je ranije navedeno, upotreba termina "islamofašizam" povećala se za trećinu u 2025. godini u poređenju s prethodnom, a koncentrirala se oko tri tematske grupe: izvještavanje zapadnih medija o unutrašnjoj opoziciji u Iranu, eskalacija američko-izraelskih vojnih operacija protiv Irana i uokvirivanje muslimanskog demokratskog učešća u zapadnim zemljama.

Retorika se neprimjetno kreće između ove tri tačke. Žene koje pale hidžabe u Teheranu postaju dokaz "nepopravljive prirode režima". Zato su brojke stradalih na protestima u Iranu prošlog januara morale biti uveliko napuhane, kako bi britanski komentatori, koji su karijere izgradili braneći zapadne fašiste, sada mogli opisati iransku vladu kao "islamofašiste".

Nije slučajno što se ovaj porast gotovo potpuno poklopio s intenziviranjem izraelskih operacija protiv Irana i naporima da se kontrolira zapadno javno mnijenje o tom pitanju.

Ova riječ obavlja prljav politički posao. Ona opravdava napade, delegitimizira neslaganje i izvrće međunarodne pravne norme tako što njihove branitelje preventivno kategorizira kao fašiste. Ako vam je potrebna dozvola za ono što se radi Iranu i Libanu, te za ono što je učinjeno Gazi, "islamofašizam" je jednostavno dostupno opravdanje.

Jastrebovi američkih i izraelskih ratova protiv muslimana počeli su koristiti tu riječ prije nekoliko decenija kako bi opravdali svoj fanatizam. Sada se ponovno koristi jer će ono što slijedi zahtijevati upravo takvu riječ, piše medijski analitičar Faisal Hanif za Middle East Eye.