Zločin iz mržnje dogodio se blizu kuće. Na TV ekranu, veliki broj policijskih automobila, plava svjetla su se vrtjela u hladnom, mehaničkom ritmu. Vijesti su se kretale po dnu TV ekrana, pretvarajući užas u vijest: policija reaguje na "incident" u naselju Clairemont Mesa u San Diegu. Incident.

U početku nisam tome pridavao mnogo značaja. Onda mi je zazvonio telefon. Prijatelj. Nisam se mogao natjerati da se javim. Trenutak kasnije, stigla je poruka, zagonetna, kratka i jasna: "Provjerite imama, pucano je na Islamski centar."

Svijet je stao.

Pregledao sam kontakte, pronašo sam broj i okrenuo ga. Srce mi je lupalo u grudima sa svakim zvonom. Zatim njegov glas. Zatvorio sam oči.

- Dobro smo. Školarci su sigurni. Evakuisali smo džamiju - rekao je imam Taha.

Ispustio sam dah za koji nisam znao da sam ga zadržavao. Ali dobro, u minutama i satima koji su uslijedili shvatit ću da to nije bila cijela priča. Trojica muškaraca koji su tog jutra bili dobro više nikada neće biti dobro.

Pod stalnim i vizionarskim vodstvom imama Tahe Hassanea, Islamski centar San Diega izrastao je u mnogo više od mjesta bogosluženja. To je živo, dišuće ​​središte kulture i obrazovanja, mjesto gdje su vjerski vođe svih denominacija i susjedi svakog porijekla uvijek nalazili otvorena vrata i gostoljubiv stol. To je, u najistinskijem smislu te riječi, zajednica koja je decenijama gradila mostove u gradu koji je uzvratio velikodušnost mecima.

Za manje od 10 minuta, mržnja je ukrala živote troje ljudskih bića. Amina Abdullaha, koji vas je dočekao sa znatiželjnim osmijehom kada ste ušli, oca i muža. Mansoura Kazihu, muža, oca i djeda koji je svaki dan pozdravljao svoju zajednicu iza pulta džamije. I Nadera Awada, koji je, dok su meci parali zrak oko njega, potrčao u vatru da spasi druge. Tri muškarca. Tri porodice su uništene. Zajednica u žalosti.

Ovaj zločin iz mržnje nije se dogodio izolovano. Dolazi usred neviđene i metastazirajuće kulture islamofobije u Sjedinjenim Državama, gdje su političari otkrili da je mržnja prema muslimanima pouzdan put do izbora, a komentatori su izgradili carstva sljedbenika na slomljenim leđima ocrnjene zajednice. Imena vezana za ovu kampanju nisu marginalne figure koje viču u prazninu iz mračnih kutova interneta.

Oni su aktivni senatori. Izabrani kongresmeni. Predsjednik Sjedinjenih Država i njegovi najbliži savjetnici. Oni govore s govornica, a ne putem podcasta, i imaju sekretare za štampu, a ne anonimne profile. I nikada - nijednom - nisu odgovarali za ono što su njihove riječi izazvale.

Kao predsjednički kandidat, Donald Trump je tvrdio da nas "islam mrz"“. Njegova bliska saradnica, Laura Loomer, nije gubila vrijeme koristeći krv žrtava za svoju agendu. Nekoliko sati nakon pucnjave, Loomer, navodno Jevrejka, dovela je u pitanje pucnjavu, nazivajući je "Džamija u koja je 'navodno' danas bila pucnjava... ljudi koji posjećuju ovu džamiju žele da svi budemo ubijeni“. Tri muškarca su ubijena, a ona je žrtve nazvala prijetnjom.

Senator Tommy Tuberville iz Alabame naziva islam "neprijateljem unutar kapija". Ted Cruz iz Teksasa želi da Veliki Brat nadgleda muslimanske četvrti. Kongresmen jevrejske stranke s Floride, Randy Fine, najeksplicitniji je u širenju mržnje, izjavljujući: "Potrebno nam je više islamofobije, a ne manje."

Zamislite negodovanje kada bi neki drugi kongresmen rekao da nam treba više mržnje prema Jevrejima.

Istraga Washington Posta otkrila je da je od početka 2025. godine više od 100 članova Kongresa spomenulo muslimane ili islam u objavama na društvenim mrežama, pri čemu se dvije trećine tih objava poziva na radikalni islam, šerijatski zakon, ekstremizam ili terorizam. Prema CAIR-u, ove izjave su pojačale islamofobiju i stvorile okruženje koje podstiče diskriminaciju muslimana. Mržnja i islamofobija izgleda da su pobjednička izborna strategija za republikanske kandidate u novembru.

Kada moćni muškarci i žene s mikrofonima i platformama kažu javnosti da su američki muslimani neprijatelji, osvajači i manje ljudski, neki ljudi slušaju. Neki ljudi djeluju. Dvoje tinejdžera u San Diegu su upravo to učinili.

Reći ću nešto što bi mnogi mogli smatrati odvratnim, ali u što vjerujem svakim vlaknom svog bića: ubice Cain Clark i Caleb Vazquez također su bili žrtve. Ne istog reda kao Amin, Mansour i Nader, jer ništa ne umanjuje ono što je uzeto od te trojice muškaraca, njihovih porodica i zajednice. Ali ipak žrtve.

Žrtve političkog i medijskog ekosistema koji ih je hranio stalnom dozom dehumanizacije, paranoje i mržnje prema muslimanima. Radikalizirali su ih odrasli koji su tačno znali šta rade, ali nisu snosili nikakvu odgovornost za to. Trump, Loomer, Tuberville, Fine i mnogi drugi nisu povukli okidač, ali su napunili pištolj mecima mržnje i uperili ga u mjesto bogosluženja. Krv pet osoba - uključujući i ta dva tinejdžera - je na njihovim rukama.

Neuspjeh nije samo na saveznom nivou. U gradu San Diegu, gradonačelnik Toda Glorije iskazuje solidarnost i zvuči prazno u poređenju s njegovim dosadašnjim namjernim isključivanjem. Njegova administracija odbila je da pozove čak i na simbolično primirje dok se genocid odvijao u Gazi. Odbio je da se sastane s liderima muslimanske i arapske zajednice, bojeći se političke cijene priznavanja palestinskog života.

Nedavno je njegovo Gradsko vijeće usvojilo definiciju antisemitizma koju je dala IHRA, cionističkog alata za ušutkavanje glasova koji kritiziraju zlonamjernu politiku Izraela. Svaka od ovih odluka poslala je poruku muslimanskoj zajednici San Diega: ne cijenimo vas osim ako niste mrtvi, a vaši životi vrijede manje od političke udobnosti onih na vlasti. Ta poruka se čula daleko izvan Gradske vijećnice.

To odbacivanje, to namjerno brisanje, inkubirano je, gnojeno, zalijevano i dovedeno do smrtonosnog cvata godinama sankcionirane dehumanizacije američkih muslimana i poslalo je signal svakom mrzovoljnom akteru koji je posmatrao: ova zajednica je dozvoljena.

Gradonačelnica San Diega Gloria, koja je za života odbacila naše vapaje, nema pravo da nas utješi u smrti. Političari koji vode svoje izborne kampanje prikazujući američke muslimane kao neprijatelje duguju ovoj zajednici više od misli i molitvi.

Krv u San Diegu ne pripada samo dvojici izgubljenih tinejdžera. Pripada svima koji su ih, direktno ili indirektno, hranili ideologijom muslimanske mržnje, piše Palestine Chronicle.