Tokom sastanka Jugoslavenskog odbora i predstavnika Srpske vlade davne 1917. godine u Nici, u Francuskoj, raspravljalo se o sudbini bosanskih Muslimana. Predstavnik srpske vlade Stojan Protić je rekao: "Pustite to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu!"

"Kakvo rješenje, gospodine Protiću", upitao je dr. Ante Trumbić, hrvatski predsjednik Jugoslavenskog odbora.

"Kad naša vojska pređe preko Drine, dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da pređu na vjeru svojih pređa (predaka). One koji se ne žele pokrstiti poklat ćemo kao što smo to već napravili u Srbiji!", hladno je rekao Protić.

"Da li ste vi ozbiljni, gospodine Protiću", opet je pitao Trumbić.

"Vrlo sam ozbiljan, gospodine Trumbiću. U Bosni mi s Turcima nećemo postupati na evropski način, nego na naš", grubo je odgovorio Protić. Ovaj razgovor je kao sudionik u svojim "Sjećanjima na političke ljude i događaje" zabilježio slavni kipar Ivan Meštrović.

Nešto kasnije Protić je dodao da se ne moraju ubiti oni koji se odbijaju pokrstiti. Ali ne smije više biti Turaka u Bosni. "Neka bježe preko Save, neka bježe kamo stignu, pa će poslije otići u Tursku", rekao je Protić.

Iseljavanje Bošnjaka je nastavljeno i između dva svjetska rata, nakon ulaska srpske vosjke u BiH. Krenuo je talas terora. Vojnici srpske vojske su svojevoljno zauzimali imovinu veleposjednika. Ako bi se ti pobunili jednostavno bi ih ubijali. 

Poznati historičar dr. Ivo Banac bilježi u svom djelu "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji" piše da je "17 veleposjednika Muslimana imalo više od 1000 hektara zemlje i to najviše oko Bosanske Gradiške i u Bosanskoj posavini". Sve im je uzeto, kao i manjim posjednicima bosanskim Muslimanima. "Muslimanske vođe javno su izjavljivali da 'politički sistem u Jugoslaviji nosi u sebi biljeg sistematskog uništavanja nas Muslimana" i dodaju da je "širina nepravdi, koje su počinjene u prvi 14 mjeseci nove države veća je od zala što su počinjena u prethodnih 40 godina pod Austro-Ugarskom. Neposredno prije decembra 1918. počeo je novi egzodus muslimana u Tursku", napisao je dr. Ivo Banac.

Takav zločinački odnos ujedinio je sve muslimane, i težake i zemljoposjednike u jedno. Kao rješenje za to beznađe osnovana je Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO). U svakom okrugu je JMO dobila mnogo više glasova nego što je po popisu bilo Muslimana Bošnjaka. Za primjer, u Bihaćkom okrugu bilo je 37, 24 posto Muslimana a JMO je dobio 42,14 posto glasova, u Sarajevskom okrugu bilo je 44,68 a JMO je dobila 49,57 posto glasova. Manje muslimanske stranke su dobile mizerne glasove, tako je Stranka muslimanskih težaka, koju su nazvali skraćeno "Mutež", dobila 1 posto glasova, ostale dvije stranke dobile su ukupno oko jedan posto. Tako je u političkom životu JMO donekle postala uporištem i skloništem Bosanskih Muslimana.

Za samo osam mjeseci nove države, od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oteto je 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.

"O sve nam oduzeše", pjevao je Hamza Humo, sugerirajući da je drenov štap lutalice postao jedini zavičaj bosanskih Muslimana.

Godine 1929. je kralj Aleksandar razdijelo Bosnu na četiri banovine i u svakoj su bosanski Muslimani bili manjina. Deset godina poslije 1939. je Vladko Maček potpisao sporazum sa Dragišom Cvetkovićem za banovinsku podjelu: "Ja i Dragiša Cvetković smo se sporazumjeli kada smo došli na Bosnu i Muslimane, da smatramo da Muslimani ne postoje". Prema je Versajskom sistemu ugovora bosanskim Muslimanima dodijeljen je status manjinske religije i specijalnih prava. U Ugovoru je stajalo "da će svi stanovnici, bez obzira na religiju i naciju, biti jednaki pred zakonom i imati sva građanska i politička prava." 

Sve to je ostalo samo na papiru. "Vlasti su masovno uzurpirale vakufsku imovinu. Mnoge džamije su proglašene da su dotrajale pa su rušene ili ustupljene vojsci za magacine ili sokolske dvorane", piše dr. Mustafa Imamović u "Historiji Bošnjaka". Samo 1921. u Makedoniji je srušeno 50 džamija.     

"Selite se u Aziju", "Idite u Aziju", "Turci u Aziju", bile su stalne parole. U Bosni i Hercegovini "srpski seljaci se bune ubijaju age i subaše, spaljuju čardake i dižu uzbunu", bilježi Narodno vijeće SHS u Banjoj Luci. 

Sve do 1927. godine nisu prestala stalna ubistva Bošnjaka i svakodnevni teror. "Od proglašenja Kraljevine SHS u decembru 1918. pa do septembra 1920. godine za 19 mjeseci u teroru je ubijeno približno 2.000 Bošnjaka u istočnoj Hercegovini, dakle, mjesečno više od sto ljudi", piše Pravda od 5. oktobra 1920.

Za vrijeme Austro-Ugarske se vodila stalna evidencija o iseljavanju bosanskih Muslimana u Tursku, u novoj SHS oni su odlazili u tišini i javnoj šutnji. 

Teror je postajao sve gori, a likvidacije još masovnije. U intervjuu koji je reis Džemaludin Čaušević dao Charlesu Riveru, novinaru francuskog Le Tempsa, u februaru 1919. godine naveo je da je hiljade ljudi ubijeno, šest žena spaljene, 270 sela i naselja spaljeno i uništeno, a stanovnici većinom likvidirani: "Eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremili služiti svom dušom." Nakon objave intervjua, Svetozar Pribićević, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, zatražio je od Atanasija Šole, Srbina, predsjednika Zemaljske vlade BiH, da zahtijeva od Čauševića demanti izjave pariškom novinaru ili da mu odmah uruči zahtjev za njegovo penzionisanje. Atanasije Šola je odgovorio da to nije moguće jer su Čauševićevi navodi tačni, a radi se o čovjeku koji je 1914. godine nakon atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda otvoreno stao u zaštitu srpskog naroda.   

Nakon svega se dogodio nekažnjeni zločin u Šahovićima, u Crnoj Gori, kada je u toj župi početkom novembra 1924. godine ubijeno oko 600 Bošnjaka, a oko 1.500 ih protjerano. Iste godine je u novopazarskom kraju popaljeno 80 sela. Muslimani Bošnjaci su iz ovog kraja krenuli u iseljeništvo.

Savo Đogović, predsjednik šahovićke općine je naredio da se nikome ne dozvoli iseljenički pasoš bez 3000 dinara gotovine. Dio Muslimana Bošnjaka iz Vraneške doline kreće prema Bosni, najviše u Brčko i Čelić. Veliki dio prema Turskoj. Ti Bošnjaci su se naselili u granične tursko-iračke predjele, u vilajetu Sivas.

Stanovništvo susjednog Bijelog Polja se ubrzano spremalo na isljenje u Tursku. Ugledni Bjelopoljac Huzeiraga Dervović je otišao u Tursku i sastao se sa Kemalom Ataturkom, koji je odobrio jedno selo u Turskoj za preseljenje Bošnjaka. Dervović je na povratku prodao sve svoje dućane u Solunu i imovinu u Skoplju i tim novcem podmitio Nikolu Pašića za spas svog naroda u Bijelom Polju. To je važilo samo do Drugog svjetkog rata kada su počela nova klanja.    

Sarajevska "Pravda" je 3. aprila 1925. objavila članak o prinudnom iseljevanju Bošnjaka. List je prezentirao podatke objavljene u beogradskoj štampi o iseljavanju 60.000 lica u Tursku od 1918. godine, za samo šest godina. "Tokom 1925. se iz Novog Pazara iselilo oko 150 familija, a iz deževskog sreza oko 200 familija. Sreski načelnik je i noću popunjavao pasoše i druga dokumenta samo da bi iseljavanaje išlo brže", bilježi dr. Safet Bandžović. Risto Jeftović je pisao da se "u sjeničkom kraju muslimanska imanja prodaju u bescijenje, a prijetnje i strah idu dotle da pojedini ljudi ostavljaju imovinu i bježe u Tursku". 

Dok se državljanima Kraljevine Jugoslavije u Dalmaciji plaćalo 7.700 dinara za hiljadu metara kvadratnih zemlje, dotle se u BiH za istu površinu plaćalo svega 32 dinara. Razlog tom je bio što su u BiH vlasnici zemlje Bošnjaci Muslimani, u Dalmaciji Srbi i Hrvati. Masovno islejavanje iz Bihaćke krajine je kulminiralo 1925. i 1926. Tursko i bošnjačko stanovništvo se selilo iz Makedonije masovno. U napuštenim muslimanskim kućama i na imanjima naselilo se oko 16 hiljada familija kolonista. Koliko je država utjecala na to, govori podatak da je donijela i Zakon po kojem legalizira iseljavanje.

"Ministarsko vijeće će na prijedlog ministra unutrašnjih poslova propisati olakšice ovim iseljenicima za iseljavanje i prodaju njihove imovine". Po niskim cijenama tvornica obuće "Bata" je pokupovala nekoliko hiljada hektara zemlje, a sam kralj Aleksandar je preuzeo veliki muslimanski posjed u Demir-kapiji, na kojem su besplatno radili vojnici".  

Gotovo je zaboravljen zločin koji je napravio Vasojevićki odred u Plavu i Gusinju u decembru 1918. kada su 20 kuća Pepića opljačkali i popalili, a sve muške članove pobili. U Plavu je Vasojevićki odred pod komandom Lakića Vojvodića u februaru 1919. godine pobio sve stanovnike koje je zatekao. Na ulicama temeljito opljačkanog grada ležalo je mrtvih 450 građana, pretežno žena, djece i staraca koji nisu uspjeli da se sklone. Preživjelo stanovnišvo, njih 3000 je pobjeglo preko sjeverne Albanije u Skadar, gdje su ih prihvatile savezničke snage. Sve je to pokrenulo masovno iseljavanje u Tursku. Godine 1906. u Plavu, Gusinju i Vojnom Selu bilo je 23.200 stanovnika, a po popisu 1921. 8.337 stanovnika, gotovo tri puta manje. Pljačkanja i ubistva su bila gotovo svakodnevna. Bilo je i teških silovanja sa smrtnim ishodima.

Predstavnici Bošnjaka iz Pljevalja, njih 21, uputili su telegram ministru umutarnji djela u decembru 1919. ističući da "nema dana kad se ne dogodi pljačka i ubistvo", tražili su obezbjeđenje uvjeta za život ili dobrovoljno iseljenje... "Neki beg Ćorović je išao kod novih vlasti i pitao šta će biti sa agama i begovima. Dobio je odgovor da mu bjekstvo niko ne može zabraniti, što je ovaj shvatio i pobjegao u Tursku", bilježi Safet Bandžović.

Beogradska "Republika" je pisala: "Cijelo muslimansko stanovništvo je proglašeno za odmetničko i bačeno je na milost i nemilost policijskih pisara i žandarmerijskih narednika. Čitava sela se zatiru i pale, čitave porodice kolju."

Tadašnji ministar pravde Milan Srškić, čuven po rasističkim izjavama protiv Bošnjaka, rekao je, a to je prenijelo "Vreme" od 6. juna 1923. godine: "Pitanje Bosne i Hercegovine je skinuto s dnevnog reda ulaskom srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu."

"Bosna i Hercegovina kao geografski pojam mora za navijek da nestane", zabilježio je dr. Atif Purivatra u svom djelu "JMO u političkom životu Kraljevine SHS". Srškić, ministar pravde, bio je čuven po prijetećim i surovim izjavama protiv Bošnjaka. Slavni kipar Ivan Meštrović u svojim memoarima "Uspomene na političke ljude i događaje" donosi dio razgovora sa Srškićem, koji kaže: "Ja ne mogu gledati minareta, oni moraju da nestanu."

Hrvatski historičar Ivo Banac piše da je za oko devet godina nove jugoslavenske države ubijeno 16.900 Bošnjaka u BiH i Sadžaku. Oteta im je gotovo sva plodna zemlja, ostalo im je tek 7 posto od onoga što su posjedovali, pa su svedeni na ubogu sirotinju. Od tih 7 posto poslije će se dvije trećine oteti za nove zadruge - kolhoze u komunističkoj Jugoslaviji.

U Istanbulu su od 9. juna do 11 jula 1938. održani pregovori između Turske i Jugoslavije u vezi sa iseljavanjem turskog stanovništva. Potpisan je sporazum Konvencija o iseljavanju južne Srbije u Tursku - "jugoslovenskog muslimanskog stanovništva koje je govorilo turski jezik  i koje je imalo tursku kulturu", piše Safet Bandžović.

U Sandžaku se po gradovima u tišini iseljava u Tursku. Po popisu 1921. Muslimana je u Sadžaku bilo 127 hiljada, a za deset godina je taj broj bio 99 hiljada. Prema podacima Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu, u Tursku se iselilo od 1921. do 1939. 195.938 muslimana. To je godišnje 10.313. Uslijedio je Drugi svjetski rat. U genocidu nad Bošnjacima, koji su počinili  četnici Draže Mihailovića, ubijeno je između 100 - 120 hiljada Bošnjaka što je 10 do 12 posto ukupne populacije.

Iseljavanje će se dogoditi i u socijalističkoj Jugoslaviji. 

(Nastavit će se)