"Kada je 1953. Jugoslavija potpisala sporazum sa Turskom i dozvoljeno veliko iseljavanje 'Turaka', izgledalo je da se radi o daljnjem nastavku predratne politike koja je imala za cilj uklanjanje većeg broja muslimana iz Sandžaka sa Kosova i Makedonije", piše poznati publicista Noel Malcolm.

Dogovor dvije vlade nikada nije ratificiran zbog ekonomskih klauzula, pa je to bio "džentlmenski sporazum". Taj "džentlmenski sporazum" u Splitu 1953. između Josipa Broza Tita i Fuada Kuprilla, turskog ministra vanjskih poslova, prvo je zvanično otvorio vrata samo pripadnicima turske narodnosti da se vrate u svoju maticu.

Godine 1954. godine, prilikom posjete turskog premijera Adnana Menderesa Jugoslaviji, raspravljalo se o odnosima dvije države. Uglavnom, vladali su različiti pogledi na brojna pitanja. U okviru rasprava gotovo redovno se spominao "džentlmenski dogovor" o "iseljavanju Turaka u Tursku".

U isto vrijeme sa ovim političkim pregovorima, jugoslovenska strana je na terenu vršila strašne pritiske i nasilje nad albanskom, bošnjačkom i turskom manjinom.  

Dr. Atif Purivatra piše da tadašnja "Jugoslavija ne samo da je zvanično tolerisala, već je svojom inferiornošću i drugim postupcima, dugo vremena, i indirektno podsticala na iseljavanje". Kolone su neprestano išle prema Turskoj.

Odmah nakon 1945. je u Jugoslaviji data amenestija četnicima, a par godina kasnije počeo progon Bošnjaka i suđenje za pripadnost muslimanskoj miliciji. Uslijedila su masova vješanja Bošnjaka od Bosanske krajine do Sandžaka, po presudama prijekih sudova.

U Priboju je 1948. na smrt vješanjem osuđen Medo Šuman, pripadnik muslimanske milicije kojeg su tamošnji Bošnjaci veoma poštovali, jer je uspio sa nekoliko drugova da svoje selo odbrani od četnika. Osuda na smrt vješanjem je izazvala revolt bošnjačkog stanovništva, koje nije moglio da shvati da je "naš Medo ratni zločinac veći i od Draže Mihailovića..." Mnogi su se javno bunili što nije osuđen niti jedan četnički vinovnik u pokolju Bošnjaka. Da paradoks bude potpun, neki od tih kojača četnika su bili svjedoci protiv Mede Šumana. Zahvaljujući tim masovnim protestima, Šumanu je kazna zamijenjena višegodišnjom robijom.  

Njemačko - bosanski historičar Edvin Pezo piše u svojoj knjizi "Emigracija i politika u Jugoslaviji": Prema turskoj imigracijskoj statistici, nakon Drugog svjetskog rata useljeno je u Tursku 182.391 iz Jugoslavije. Gotovo 141.000 ljudi emigrirala je iz Jugoslavije u Tursku od 1953. do 1958.., 120.000 između 1954. i 1958. godine.

"Emigriranje iz Jugoslavije u Tursku ostavilo je dubok trag u kolektivnom pamćenju muslimanskog društva, dijelom i zato što je proizašlo iz etno-političkog i državnog nasilja. Ovo utiče ne samo na odredbe poznatog "džentlmenskog sporazuma" između Jugoslavije i Turske, koji je regulisao imigraciju u Tursku, već i na broj pogođenih, kao i na razloge koji su navedeni da bi se objasnila emigracija, a posebno na procjenu uloge nasilja tokom ovog procesa emigracije", piše Edvin Pezo.

"Tokom 1954-1956. u Jugoslaviji je zakonski bilo definirano pitanje imovinsko-pravnih odnosa građana koji su dobili otpust iz jugoslovenskog državljanstva. Morali su svoju imovinu ponuditi narodnom odboru grada, na čijem se području nalazila ta imovina. Cilj je bio da se fizički poveća poljoprivredni sektor jer su se pravile zadruge", piše Safet Bandžović u svom djelu "Iseljavanje Bošnjaka u Tursku".

Bošnjaci iz Sandžaka su u ambasadi Turske u Beogradu potpisivali dokumente na turskom jeziku koji većina nije poznavala ni u osnovnim elementima. U svojim nemuštim objašnjenjima i tvrdnjama pred nadležnim službenicima u ambasadi, da su oni zapravo etnički Turci, Bošnjaci su konstruirali najrazličitije priče o njihovom turskom porijeklu, izgovarajući neke turske riječi koje su znali ili u međuvremenu naučili.

"Operacija oduzimanja oružja (1955/56) provedena je, prema izjavi Vojina Lukića, godinu dana nakon usvajanja srbijanskog Zakona o oružju i radi sprovođenja državnog monopola na upotrebu sile, na prijedlog državnog sekretara za unutrašnje poslove i nakon odobrenja Aleksandra Rankovića", piše Edvin Pezo.

U ovim istragama oružja stradali su i brojni Bošnjaci Sandžaka. Vođen je pravi rat, a u kuće su upadali džandari kao u vrijeme Kraljevine SHS i Jugoslavije. Sve ovo je pratila i stalna propaganda protiv Bošnjaka.

Pojedini crnogorski književnici poput Mihaila Lalića su tvrdili da ne postoji nikakav nacionalni identitet Muslimana u Crnoj Gori već da se radi o "potomcima crnogorskih poturčenjaka", koji su "uvijek bili na strani okupatora"... Do vremena konačnog priznavanja Bošnjaka kao Muslimana, kao nacije i uvažavanja njihovog nacionalnog identiteta, tekla je "mutna rijeka" iseljenika iz Sandžaka ka Turskoj ka "sedam stambolskih bregova", bilježi dr. Safet Bandžović.  

U romanu "Duvarine", velikog bošnjakog pisca Murata Baltića je opisano policijsko traganje za oružjem kroz teror u pešterskim selima: "Toliko se strah uvukao u narod, ljudi ne umiju da rade, da zbore, oči im se oštetile, a UDBA ne popušća. Tada su mnogo skupe bile sitrove jagnjeće kože. Kad bi gore u stanicu zovni, prebili bi na crno ime. Ko je imao prijesnu kožu da privije uboj bi izvukao. Ko ne, ostao bi da trhune. Bilo ih je koji su i umrli pod batinu. Muslimani nagrnuše listom za Tursku."

U toku zloglasne akcije prikupljanja oružja bio je uhapšen i Redžo Sadiku, partizanski oficir. Maltretiran je nekoliko dana sa svojim rođacima. Tada je odlučio da ide. Nije bilo potrebno da bježi, dovoljna su bila dva svjedoka da u SUP-u u Peći potvrde da se moli u džamiji i da ga proglase "Turčinom". Nakon odlaska Sadikua, odmah je iselilo dvadesetak poriodica u Zeytinburn u Turskoj.

Iz novopazarskog kraja nisu odlazili samo obični građani, već i komunisti, jer su, suočeni sa činjenicom da su im se iselile cijele porodice, strahu od samoće i sami na kraju odlazili. Kod Bošnjaka je zavladala psihoza privremenosti, pa je malo ko mislio da će ostati.

Semiha Kačar u svom djelu "Zarozavanje zara" bilježi: "Vlast, zulum, ovdje ne može da se živi, te počeše ići u Tursku. Amidže čovjekovi su odma '53. otišli za Tursku. Razdvajanje. Plač. Ni smrtni slučaj nije teži. Neko mora da ide. Neko mora da ostane. Mi smo ostali, nismo imali para za puta."

U Beogradu je 16. marta 1955. formirana specijalna komisija za sprovođenje "džentlmenskog sporazuma". U njoj je glavnu riječ vodio Aleksandar Ranković. Bilo je to očita dvolična politika, jer je, pored komisije za "džentlmenski sporazum", uz teror i nasilje, pod njegovom policijskom i dirigentskom palicom  nastavljano još masovnije iseljavanje iz Sandžaka, Kosova, Bosne i Hercegovine i Makedonije. 

Prema zvaničnim podacima iz Jugoslavije se u druge zemlje 1955. islelilo 51.543 lica, 1956. je iselilo 54.862 lica; 1957. – 57.070 lica; 1958. – 41426 lica; 1959 – 27.840 lica, 1960. – iselilo je 23.182 lica. Zvanični državni statističari su ocjenjivali da je od 1955. do 1958. to bilo mahom iseljavanje u Tursku.

Brojni autori koji su se bavili iseljavanjima iz Jugoslavije ističu kako nisu "registrovani svi slučajevi iseljenja iz naše zemlje", piše Safet Bandžović. Zvanični podaci govore da je od 1961. pao broj iseljenih sa 11.418 lica na 3.804 lica u 1970. godini.

Iz Rožaja je u Tursku do 1970. godine iselilo 4.500 Bošnjaka. Samo iz bratstva Nurkovića iselilo se 40 domaćinstava. Prema Milisavu Lutovcu iz Bihoraca se iselilo oko 300 kuća u Tursku. Iz Hisardžika, u prjepoljskom kraju, iselila su se braća Inajetović, veoma sposobni majstori, koji su bili napravili sopstvenu malu hidrocentralu u klisuri Miloševki.

Prema zvaničnim podacima do 1964. godine preko Makedonije se iz općina novi Pazar, Sjednica i Tutin iselilo 8.874 lica. Međutim, list "Nova Makedonija" je objavljivala imena iseljnih od 5. januara 1953. do 18. maja 1957. Na tim spiskovima je bilo ukupno 67.684 lica. Altan Deliorman smatra da je u tom periodu u Tursku iselilo 89.972 lica, a razliku od 22.324 lica je dokazivao u navođenju brojnih porodica koje se nisu nalazile na ovim spiskovima "Nove Makedonije".

Od 203.532 Turaka 1953. na popisu 1971. ih je bilo 108.000 u Jugoslaviji. Broj je bio prepolovljen, a premda smanjenog intenziteta, iseljavanje nije prestajalo.    

"Prema podacima Savjeta za pitanje iseljenika od 1953. godine do 1957. iselilo se 195.000 lica u Tursku, u najvećem broju iz Makedonije, Kosova i Sandžaka i u manjem dijelu iz Bosne i Hercegovine", bilježi Alija Isaković u svojoj knjizi "O nacionaliziranju Muslimana", te Safet Bandžović u knjizi "Seobe Bošnjaka -Muslimana u Tursku". Iz Novog Pazara su između 1954. i 1965. iseljene 722 familije sa 5.916 članova, od 1965. do 1968. iselilo se 914 familija sa 6.166 članova, objavila je beogradska "Politika".

Iz Rožaja je do 1968. iseljeno u Tursku 331 familija sa 2.795 članova. Godine 1966. do aprila 1967. iz Novog Pazara je iselilo 110 porodica sa 551 članom. 

Nakon što je u Jugoslaviji donesen novi Zakon o državljanstvu, više se nije moralo ići preko Makedonije. Moglo se direktno u Tursku. Iseljenici su autobusima iz Novog Pazara odlazili u obližnju Rašku, odakle su željeznicom preko Niša i Bugarske išli u Tursku. Svakog jutra se na autobuskoj stanici ponavljala ista slika: "Lelek i vriska onih koji su odlazili u tuđi svijet".

Iseljavale su se brojne starinske porodice. Ljudi su plaćali po milion i po dinara za prijevoz stvari koje su vrijedile jedva pola miliona. Drugi su prodavali svoju imovinu bukvalno u bescijenje. Mnogi se sjećaju povorki iseljenika koje su ličile na sprovode. Bilo je padanja nasred čaršije.

"U porodici koja je ostajala zavladala bi opća žalost kao da je neko umro, pa se jedno vrijeme iz nje nije ni izlazilo. U takvu kuću su dolazile komšije i porodični prijatleji pokušavajući da utješe utućenog domaćina", zabilježio je Murat Baltić, u svom djelu "Duvarine".

Prema popisu iz 1971. u Bosnu i Hercegovinu se iz Crne Gore doselilo 6.299 Bošnjaka, 1.535 iz Makedonije, 6.638 iz Srbije, 1.736 sa Kosova, 1.108 iz Vojvodine i 654 iz Slovenije. Ukupno se doselio 21.451 Bošnjak. Vraćanje u BiH se nastavilo još većim intenzitetom svih sljedećih desetljeća.

I nakon svih progona, terora, klanja, zločina genocida, Bošnjaci su još tu, ne daju se, sada i u svojoj Bosni i Hercegovini.