Na današnji dan, 15. januara, navršava se 71 godina od smrti Isaka Samokovlije, pisca čije je djelo, prema riječima Meše Selimovića, uz Andrićevo, vrhunac bosanskog pripovijedanja.

Korijeni porodice Samokovlija sežu duboko u prošlost, do 1492. godine, kada su pod progonom španske inkvizicije krenuli u potragu za novom domovinom. Njihovo prvobitno prezime bilo je Baruh, što na hebrejskom znači "blagosloveni" ili "miropomazani svetim uljem". Put ih je vodio sjevernom obalom Afrike, kroz Maroko, Alžir, Tunis, Libiju, Egipat, Siriju i Tursku, sve do Bugarske i gradića Samokova.

Braća ostala u prisnim odnosima

Oko 1860. godine, dvojica braće Baruh, tražeći bolji život, stižu preko Srbije u Travnik. Njihova stasitost i ozbiljnost privukli su pažnju lokalnih Jevreja, a na pitanje odakle dolaze, odgovor je bio kratak: "Iz Samokova". Tako su prozvani Samokovlijama. Jedan od braće odlučio je da zadrži staro prezime Baruh, dok je drugi prihvatio novo, ali su braća, kako stoji u rodoslovu koji je priredila piščeva kćerka Mirjana, ostala u prisnim odnosima. Porodica se kasnije nastanila u Goraždu, gdje su Isakov djed Isak i baka Lea podizali sedmoro djece.

Isak Samokovlija rođen je 3. septembra 1889. godine u Goraždu, u porodici Moše i Rifke Samokovlije. Već kao šestogodišnjak poslan je u Sarajevo kod djeda i bake na Bjelave, što je bio njegov prvi susret sa svijetom o kojem će kasnije pisati. Iako je osnovnu školu završio u Goraždu, sudbina ga opet vraća u Sarajevo 1902. godine, gdje upisuje Prvu gimnaziju.

Arhivski dokumenti otkrivaju da njegov put nije bio jednostavan. Kao učenik s "prolazom prvoga reda" i pohvalnim vladanjem, mladi Isak je uputio poniznu molbu Visokoj zemaljskoj vladi za oprost školarine, navodeći da njegovi roditelji nemaju nikakvog imetka. Zahvaljujući marljivosti i stipendiji društva "La Benevolencija", 1910. godine odlazi u Beč na studije medicine. Tamo, na jednom plesu, upoznaje Heddu Brunner, ženu koja će postati njegova životna saputnica.

Nakon ljekarske službe u Goraždu i Fojnici, Samokovlija od 1925. godine radi u sarajevskoj Koševskoj bolnici. Njegov književni ulazak na scenu bio je silovit. Pričom "Rafina avlija" iz 1927. godine najavio je svoju misiju: biti pripovjedač sirotinjskih sefardskih četvrti. Ivo Andrić je primijetio da je Samokovlija ušao u književnost "kao da je njegovo mjesto bilo tu odavno pripremljeno".

Kao član "zlatne sarajevske generacije" književnika, Samokovlija se zalagao za modernizaciju i približavanje srpsko-hrvatskoj kulturi, tvrdeći da je jevrejsko-španska poezija praktično mrtva i da joj je potrebna nova forma. Njegova drama "Plava Jevrejka" iz 1932. godine bila je hrabar odgovor konzervativnoj sredini, tematizujući ljubav između Jevrejke i Srbina.

Tokom Drugog svjetskog rata i strašnog pogroma nad Jevrejima Sarajeva, u kojem je stradalo 75 posto populacije (više od 3.500 ljudi iz sarajevske oblasti), Isak je preživio čudom. Ironično, spasila ga je epidemija tifusa – okupacione vlasti su trebale ljekare, pa su poštedjele i onoga koga su smatrale "nižom rasom". Pred kraj rata je pobjegao iz sabirnog logora na Alipašinom Polju.

TV adaptacija djela 

Gubitak je ipak bio nenadoknadiv: njegova braća Baruh i Leon stradali su u logorima, dok je sestra Mirjam umrla još kao dijete. Ovi događaji oblikovali su njegove poratne priče, u kojima se kroz lik Davoke, piščevog dvojnika, preispituje vjekovna trpeljivost sefardskog bića.

Samokovlija je u svojim djelima, poput priča "Mirjamina kosa", "Saručin dug" ili "Nosač Samuel", slavio "dvije-tri radosti, obične i male". Njegovi likovi – nosači koji odbijaju dukate zbog ljubavi, djevojčice koje sanjaju novu kosu i pralje koje čekaju isprošnju – oživjeli su kroz TV adaptacije i film "Hanka" koji je 1956. predstavljao jugoslovensku kinematografiju u Cannesu. Danas, decenijama nakon njegove smrti, Samokovlijino djelo je i dalje aktuelno.

Kćerka Mirjana ostavila je dirljiv opis njegove radne sobe: Isak je pisao noću, u bijelom ljekarskom mantilu, dok je na stolu stajala statua rudara s fenjerom. Taj fenjer i danas svijetli kroz njegove priče, osvjetljavajući sudbine ljudi s margina koje je Samokovlija, ljekar i pisac, učinio besmrtnim.