Prije 137 godina rođen je jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih pripovjedača - Isak Samokovlija koji je kroz sudbine bosanskih Jevreja ispisivao jednu od najdubljih književnih slika Bosne. 

I greška bi bila svesti ga samo na "jevrejskog pisca iz Bosne", jer je ta odrednica premala za njegovo književno djelo. Samokovlija je bio mnogo više od hroničara jedne zajednice: bio je pisac Bosne, njenog siromaštva i njenih rubova, njenih mahala, zanata, porodica i ljudi čiji životi nisu ulazili u velike historijske knjige.

Rođen je 3. septembra 1889. godine u Goraždu, u sefardskoj jevrejskoj porodici. Njegovi preci doselili su u Bosnu iz Samokova u Bugarskoj, po kojem je porodica dobila prezime. Odrastanje u Goraždu, a potom život i rad u Sarajevu, odredili su prostor iz kojeg će nastati njegov književni svijet.

Bio je ljekar. Medicinu je završio u Beču, a kao doktor radio u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Ali upravo će mu iskustvo ljekara omogućiti ono što je u njegovoj književnosti posebno snažno: sposobnost da vidi čovjeka iza društvenog položaja, vjerske pripadnosti, siromaštva ili poraza.

Samokovliju nisu zanimali pobjednici historije. Zanimali su ga oni koji su kroz historiju morali preživljavati.

Njegovi junaci nisu bili statistika

Prvu pripovijetku "Rafina avlija" objavio je 1927. godine. Uslijedile su zbirke i djela koja će ga učiniti jednim od najvažnijih bosanskohercegovačkih pripovjedača: "Od proljeća do proljeća", "Nosač Samuel", "Solomunovo slovo", "Tragom života", "Đerdan", te drame "Hanka" i "Plava Jevrejka".

U centru njegovog stvaralaštva nalaze se bosanski Jevreji, naročito sefardska zajednica, ali Samokovlijin književni horizont nikada nije bio zatvoren u granice jedne zajednice. Njegovi junaci nose univerzalne ljudske drame – siromaštvo, ljubav, usamljenost, poniženje, nadu i borbu za dostojanstvo.

Zato je Samokovlijina književnost važna i onda kada čitalac ne zna ništa o historiji sefardskih Jevreja. On nije pisao o "drugima". Pisao je o Bosni.

A Bosna koju je poznavao bila je složena zajednica u kojoj su se vijekovima susretali različiti ljudi, jezici, običaji i vjerske tradicije. Njegove priče danas su jedan od rijetkih književnih tragova tog svijeta.

Andrić i Selimović smatrali ga najvećim

Koliko je njegovo mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti veliko najbolje pokazuje odnos njegovih savremenika. Ivo Andrić smatrao ga je jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala. Meša Selimović njegovu je vrijednost izrazio još određenije: Samokovliju je, uz izuzetak Andrića, smatrao najboljim bosanskim pripovjedačem nakon Petra Kočića.

O njemu su govorili pisci koji su i sami razumjeli da se Bosna u književnosti ne može objasniti bez njenih različitosti, njenih rubnih prostora i njenih malih ljudi. Samokovlija je taj prostor popunio vlastitim glasom.

Svijet koji je nestao

Najveća historijska ironija njegovog života jeste u tome što je Samokovlija preživio uništenje svijeta koji je u književnosti tako precizno bilježio.

Drugi svjetski rat gotovo je potpuno uništio bosanskohercegovačku jevrejsku zajednicu. Samokovlija je rat dočekao kao ljekar na Koševu. Otpušten je, ponižavan i hapšen, a prošao je i kroz logor na Alipašinom mostu. U proljeće 1945. uspio je pobjeći.

Nakon rata nastavio je raditi kao ljekar i književnik, uređivao je "Brazdu" i radio u "Svjetlosti". Umro je u Sarajevu 15. januara 1955. godine. Ali ono što je nestalo s ljudima nije nestalo iz njegove književnosti.

U njegovim pričama ostali su jevrejski trgovci i zanatlije, siromašne porodice, sarajevske mahale, Goražde, jezik i običaji, svakodnevica ljudi koji su Bosnu stoljećima činili svojim domom. Zbog toga Samokovliju nije dovoljno čitati samo kao pisca prošlosti. Njegovo djelo danas je i pitanje našeg odnosa prema vlastitom kulturnom pamćenju.

Jer Bosna nije nastajala samo u dvorovima, na bojnim poljima i u političkim institucijama. Nastajala je i u avlijama, dućanima, kućama i među ljudima koji su živjeli jedni pored drugih.

Samokovlija je upravo taj svijet pretvorio u književnost. I zato je njegovo djelo mnogo više od svjedočanstva o bosanskim Jevrejima. To je svjedočanstvo o Bosni.

A možda je najveća vrijednost njegovog pisanja upravo u tome što nas podsjeća da se identitet jedne zemlje ne može razumjeti ako iz njega izostavimo ljude koji su joj pripadali. 

Samokovlijina književna zaostavština čuva se u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Muzej ima posebnu Zbirku "Isak Samokovlija", u kojoj se nalaze originalni rukopisi, dokumenti, fotografije i drugi predmeti povezani s njegovim životom i radom. Zbirka je čak digitalizirana i objavljena u obliku kataloga.