Američko-izraelski rat protiv Irana doveo je do regionalnog sukoba, u kojem je Liban postao jedno od glavnih žarišta.

Dva dana nakon napada na Iran, Hezbollah je ispalio rakete preko granice prema Haifi. Izrael je brzo odgovorio silovitim bombardovanjem, ciljanim atentatima i kopnenim upadima.

Malo je vjerovatno da će ova nova runda borbi na libanskom frontu bitno utjecati na rat protiv Irana. Međutim, ona će imati ozbiljne posljedice po budućnost oružanog otpora u Libanu i izraelske ekspanzionističke planove, uključujući okupaciju većih dijelova teritorije južnog Libana.

Ubrzo nakon izbijanja neprijateljstava, libanska vlada glasala je za zabranu vojnih i sigurnosnih aktivnosti Hezbollaha, umjesto da poduzme konkretne mjere za odbranu od izraelske agresije.

U suštini, ovo je bio politički i pravni udar na pravo na otpor. Odluka predstavlja vrhunac niza vladinih uredbi donesenih od primirja u novembru 2024. godine, s ciljem ukidanja državnog sankcioniranja oružanog otpora koje je bilo na snazi od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća.

Prije nedavnih raketnih napada, Hezbollah se u potpunosti pridržavao sporazuma o prekidu vatre, dok su se izraelska kršenja nastavila nesmanjenim intenzitetom. Tokom proglašenog perioda obustave neprijateljstava, u izraelskim napadima na Liban ubijeno je blizu 400 ljudi, dok je ranjeno više od 1.100 osoba.

Izraelske snage su također odbile da se povuku s pet vojnih položaja unutar Libana, dok su redovno vršile upade radi uništavanja imovine ili otmice građana.

Libansko dolijevanje ulja na izraelsku vatru

Libanska vlada je dodatno pojačala ekonomsku opsadu pokreta otpora u južnom Libanu. Napori za obnovu zaustavljeni su pod izgovorom razoružavanja Hezbollaha i prekida finansijskih tokova iz država koje ih podržavaju, poput Irana ili dijelova Iraka.

Na vojnom planu, libanska vojska je raspoređena na jugu u sklopu napora za uspostavljanje državnog suvereniteta. Međutim, njene operacije su bile ograničene na oduzimanje oružja Hezbollaha u skladu sa zahtjevima SAD-a i Izraela, umjesto na odbranu libanskog suvereniteta od izraelskih prijetnji.

Tokom tog perioda, predsjednik Joseph Aoun i premijer Nawaf Salam pokušali su izvršiti diplomatski pritisak kako bi primorali Izrael na popuštanje, ali bezuspješno. Njihovo oslanjanje na jačanje vojnih kapaciteta vojske također je završilo u slijepoj ulici.

Mnogo hvaljena pariška konferencija za podršku vojsci, prvobitno zakazana za 5. mart, odgođena je nakon izbijanja ovog rata. Uprkos otkazivanju, prethodni paketi pomoći sugeriraju da će svako buduće finansiranje vojske vjerovatno biti usmjereno na plate vojnika i djelovanje protiv nedržavnih aktera, a ne na suočavanje s vanjskim prijetnjama.

Usred trenutnog rata, vojska se nalazi pod pritiskom suprotstavljenih zahtjeva.

S jedne strane, političke snage usklađene s američko-izraelskom agendom zahtijevaju da se vojska silom obračuna s Hezbollahom. To je recept za građanski rat. Glavni komandant vojske Rodolphe Haykal do sada se opirao takvom putu.

S druge strane, izvještaji o povlačenju vojske s nekoliko položaja na jugu nakon početka borbi, kao i njena nemoć pred izraelskim napadima, pojačali su tvrdnje da je ona preslaba da zaštiti suverenitet zemlje.

Međusobno povezani frontovi

Ako se vojska ne može iskoristiti kao poluga protiv Hezbollaha, preostala karta njegovih protivnika je zabijanje klina između Hezbollaha i njegove baze, kao i njegovog najbližeg saveznika, pokreta Amal, tako što će za njihovu tešku situaciju kriviti Hezbollah, a ne Izrael.

Tajming i okolnosti raseljavanja mogli bi se činiti povoljnim za ovu strategiju. Vlada procjenjuje da je samo u posljednjoj sedmici više od 517.000 ljudi bilo prisiljeno na bijeg, što je drugo masovno raseljavanje u manje od dvije godine. Zima je, a sposobnost države da osigura sklonište i hranu je ograničena, dok su cijene stanarina naglo porasle, piše Middle East Eye.

Međutim, uspjeh ove strategije djelimično zavisi od kratkoročne vojne efikasnosti Hezbollaha i dugoročnog ishoda rata. Mnoge raseljene osobe mogle bi biti frustrirane ili kritizirati odluku Hezbollaha o ispaljivanju raketa, uprkos znacima da bi Izrael mogao planirati veliku invaziju nakon mobilizacije 100.000 rezervista.

Ipak, zajednica otpora, uključujući i one koji su raseljeni, podjednako je svjesna da povod nije isto što i uzrok. Oni imaju živa sjećanja na decenije izraelske agresije i neposredna iskustva nedavnih i tekućih izraelskih napada. Također su potpuno svjesni dugogodišnjih izraelskih kolonijalnih ambicija južno od rijeke Litani.

Ako rat dovede do ponovnih pregovora o uvjetima prekida vatre – uz okončanje izraelskih kršenja i okupacije, te siguran povratak libanskih civila i obnovu – svaka kritika taktike Hezbollaha će ispariti, a povjerenje stanovništva u njegovu sposobnost da ih zaštiti biće obnovljeno nakon dvije godine sumnje. Povratak na status quo ili značajniji izraelski dobici imali bi suprotan efekt.

Vjerovatnoća bilo kojeg od ovih scenarija nije isključivo unutrašnje pitanje. Na nju će utjecati ishod regionalnog rata i sposobnost Irana da se odupre ovom najnovijem američko-izraelskom napadu.

Međusobna povezanost dva fronta podsjetnik je da trenutni sukob na Bliskom istoku nije unutrašnja ili nacionalna stvar, već šira kriza koja bi mogla oblikovati budućnost američkog imperijalizma i cionističkog kolonijalizma u decenijama koje dolaze.