Na osnovu dosadašnjeg odvijanja ratnih operacija u sukobu Irana i SAD-a, može se zaključiti da dosadašnji napori izraelsko-američke koalicije nisu donijeli odlučujući rezultat. Dalji mogući pravac odvijanja rata mogao bi krenuti ka otvaranju više pravaca ugrožavanja Irana, kombinujući kopnene, pomorske, zračne i obavještajne operacije uz istovremeno aktiviranje unutrašnjih etničkih i političkih pritisaka na Iran.

Vojno-analitički osvrt

Sama logika ovakvih multidimenzionalnih operacija zasniva se na pretpostavci da se Iran ne može poraziti isključivo zračnim udarima. Zbog toga su u scenarij uključena četiri istovremena pravca djelovanja.

Prvi pravac predstavlja intenzivna zračna kampanja Izraela usmjerena na iranske nuklearne kapacitete, protuzračnu odbranu, raketne baze i komandne centre. Cilj nije okupacija teritorije, nego degradacija sposobnosti Irana da koordinira odgovor.

Drugi pravac čine američke pomorske i amfibijske snage raspoređene u Perzijskom zaljevu i Omanskom moru. Njihova uloga bila bi uspostava kontrole Hormuškog moreuza, zaštita pomorskih komunikacija i izvođenje preciznih udara krstarećim raketama te eventualno desantnih operacija ograničenog obima.

Treći element odnosi se na logističku i obavještajnu podršku država Zaljeva. Nijedna ozbiljna operacija protiv Irana nije održiva bez baza u Kataru, Bahreinu, Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, koje predstavljaju glavnu logističku infrastrukturu američkog Centralnog zapovjedništva.

Četvrti i najosjetljiviji dio scenarija jeste pokušaj destabilizacije Irana kroz etničku nestabilnost kroz kurdski prostor na sjeverozapadu, Beludžistan na jugoistoku i druge osjetljive regije. Cilj takvih aktivnosti bio bi vezivanje iranskih snaga za unutrašnju sigurnost i smanjenje njihove sposobnosti koncentracije na glavnom ratištu.

Osvrt na dosadašnji tok rata između Irana i SAD-a

Ako se dosadašnji sukob posmatra kroz prizmu ograničenog rata, postaje jasno da nijedna strana nije nastojala ostvariti potpunu vojnu pobjedu.

Sjedinjene Države zadržale su izrazitu tehnološku nadmoć u zraku, na moru, u satelitskom izviđanju, elektronskom ratovanju i preciznim udarima velikog dometa. Međutim, ta nadmoć nije pretočena u kopnenu invaziju jer bi cijena takve operacije bila izuzetno visoka. Iran raspolaže velikim brojem balističkih i krstarećih projektila, bespilotnih letjelica i razgranatom mrežom regionalnih saveznika koji mogu otvoriti više kriznih žarišta istovremeno.

S druge strane, Iran nije uspio uspostaviti strateško odvraćanje koje bi potpuno ograničilo američku slobodu djelovanja. Pokazalo se da su iranski sistemi protivvazdušne odbrane i komandna infrastruktura ranjivi na koordinirane precizne udare, dok je izraelsko-američka obavještajna superiornost omogućila visok stepen penetracije u iranski sigurnosni aparat.

Najvažnija pouka dosadašnjeg sukoba jeste da se savremeni rat više ne vodi isključivo tenkovima i avionima. Ključnu ulogu imaju satelitsko izviđanje, cyber operacije, elektronsko ratovanje, umjetna inteligencija u obradi podataka i precizno navođeno oružje. Upravo u tim segmentima SAD i njihovi saveznici zadržavaju kvalitativnu prednost.

Istovremeno, Iran je pokazao da strategija asimetričnog ratovanja ostaje efikasan instrument odvraćanja. Umjesto direktne konfrontacije sa američkom vojskom, Teheran nastoji povećati cijenu svakog potencijalnog sukoba kroz raketne napade, upotrebu bespilotnih letjelica i djelovanje partnerskih oružanih grupa širom Bliskog istoka.

Ukoliko izraelsko-američka koalicija ne primijeni vojni model multidimenzionalnih operacija u kojem će pokušavati objediniti zračni, pomorski, kopneni, informacijski i politički pritisak na Iran, njihov uspjeh će izostati, a i tada neće biti garancije da će uspjeti slomiti Iran. Stvarnost pokazuje da bi provedba ovakve operacije zahtijevala ogromne vojne resurse i nosila ozbiljan rizik regionalne eskalacije.

Dosadašnji tok sukoba potvrđuje da ni Washington ni Teheran nisu spremni preći prag totalnog rata. Umjesto toga, obje strane vode ograničeni sukob u kojem nastoje ostvariti političke i vojne ciljeve bez ulaska u dugotrajnu kopnenu kampanju čije bi posljedice bile teško predvidive za cijeli Bliski istok. Za sada Iran u tom sučeljavanju ima više uspjeha, jer ima bolju ekonomiju rata preko asimetričnog pristupa sa kojim je ostvario stratešku ravnotežu. Trumpu ova pat-pozicija ne odgovara, ne odgovara mu ni šira eskalacija, a da bi izašao iz sukoba mora napraviti korak naprijed kako bi pokušao spasiti obraz velike sile. Šta će se desiti u tom slučaju, ostaje da se vidi. Bilo kako bilo, Iran je dobio prvo poluvrijeme ovog sukoba.