Veliki je broj primjera u kojima orijentalne posuđenice lijepo funkcioniraju u leksičkom sistemu bosanskog jezika, čak i onda kada postoji odgovarajuća sinonimna zamjena, pri čemu se potvrđuje pravilo kako apsolutnih leksičkih sinonima nema.

U konstelaciji takvih značenja potvrđuje se princip kako svaka probrana leksema ima svoj opseg semantičkog djelovanja koji podrazumijeva raznorodne tipove značenja. Kad sam nedavno upoznao jednog svog adeša, imao sam priliku shvatiti kako mlađa populacija, uvjetno kazano, zapravo ne zna za ovu riječ niti njezino značenje.

Potom je uslijedilo objašnjenje da je adeš ustvari imenjak, pri čemu je svima bilo jasno šta to podrazumijeva: vlastitu personalnu istoimenost.

Zašto adeš a zašto imenjak?

Dakako, u formalnoj jezičkoj praksi imenjak je neutralna i općeprisutna leksema. Međutim, leksema adeš zbog snižene frekventnosti nije samo stilski obilježena, već je ujedno i marker nekih drugih semantičkih komponenti koji svoju reperkusiju ima u upotrebnoj i emotivno markiranoj kategoriji.

U mojoj ličnoj idiolekatskoj jezičkoj realnosti, ova leksema asocira me na mog đeda, koji bi se, s posebnim filingom govornog općenja, obraćao svojim adešima odnosno imenjacima – Sulejmanima.

Brojni rječnici južnoslavenskih jezika bilježe, a mnogi pak ne registriraju ovu leksemu, koja je porijeklom turskog postanja, s upravo navedenim značenjem imenjaka. A kad je posrijedi ženski oblik imena, onda je ona koja je istog imena – adeškinja!

U psihologiji je vjerovatno zanimljivo pitanje doživljavanja zajedničkog ličnog imena u različitim personama, naročito ako je riječ o nekim poznatim i uspješnim osobama i, posebno, kod mlađe populacije, koja tokom odrastanja počinje shvaćati kako to i nije toliko važno pitanje...

Ali, preslika vanjezičke stvarnosti ostavlja sjenu na tragovima jezičke realnosti. Koliki je udio naše stvarnosti izvan jezika, otvoreno je pitanje!