Ilijaz Pilav rođen je u mjestu Gladovići kod Srebrenice. Medicinski fakultet završio je u Sarajevu, a svo svoje znanje koristio je u borbi protiv zla upravo u Srebrenici u njenim najtežim danima.

Bio je na terenu i u uslovima totalne improvizacije morao je pružati pomoć ranjenima. Prvu je amputaciju uradio u šumi testerom za željezo, bez anestezije, bez ikakvih medikamenata, bez pravog zavoja. 

On i medicinska ekipa iz kolone su i po prelasku na slobodnu teritoriju pružali medicinsku pomoć ranjenima iz kolone.

Danas je istaknuti hirurg, profesor i društveno angažovani intelektualac. 

U podcastu "U prvom licu" ispričao nam je kako medicina nije bila njegova želja. Iako je namjeravao upisati Elektrotehnički fakultet, kako kaže, spletom okolnosti i Božijom voljom, upisao je medicinu, što će odrediti njegov život.

Dileme o povratku u Srebrenicu, nakon završetka studija, nije bilo.

Kada ga je profesor na ispitu iz Hirurgije pitao da po završetku studija ostane u Sarajevu, na Kliničkom centru, da specijalizira hirurgiju, Ilijaz mu je rekao da mu hirurgija neće nikada trebati tamo gdje se vraća. Nije mogao ni slutiti da će se baviti hirurgijom, i to u najtežem obliku, upravo tamo gdje ide, u Srebrenici. 

- Sazrijevate preko noći. Od mladog čovjeka koji je mislio da ga očekuje bezbrižan život, bivate gurnuti u vatru. Život vam nameće takvu situaciju da donosite jako teške odluke, toliko teške da, na početku, mislite da to breme ne možete podnijeti. Jer, te odluke se tiču i života drugih ljudi. Moji prvi ranjenici su bili masakrirana djeca od ispaljene granate iz Srbije. Nemate materijala, instrumenata, iskustva, a osjećate se dužnim da pomognete koliko god možete. Moja prva operacija je bila u šumi, ranjenom saborcu sam testerom za željezo amputirao nogu - ispričao je on.

Prikupljali su krevete i posteljinu, a od posteljine izrađivali improvizirane zavoje. U pećima na drva pravili su jednostavne sterilizatore i u njima sterilizirali materijal. Sami su pripremali fiziološke otopine.

Naš sagovornik s ponosom naglašava da je ekipa Ratne bolnice u Srebrenici postigla izvanredne rezultate i, u medicinskom smislu, pomjerila granice onoga što se dotad smatralo mogućim.

- Kako smo sarađivali? Kad kažem kao porodica, izgleda mi da sam malo rekao. Naprosto smo živjeli jedinstveni život u tom džehenemu koji se zvao Srebrenica, u situacijama kada je svako od nas imao i lične gubitke, a počesto nismo imali vremena da bolujemo vlastiti bol zato što smo na svojim plećima nosili bol drugih ljudi. Mi smo bili više nego tim, više nego porodica. S ponosom ističem da smo postigli fantastične rezultate - kazao je on.

Ono što je posebno važno istaći, doktor Pilav i cijeli tim bili su jasni u odluci 11. jula 1995. godine, da neće napustiti bolnicu, gdje su imali svježe ranjenih 250 ljudi, dok svi ranjenici ne budu na sigurnom, i pod cijenu vlastitih života.

U našem podcastu posebno je upozorio da moramo biti svjesni da "genocid još uvijek traje".

- Nalazimo se u završnoj fazi, koja je u svoj snazi na djelu. Moramo napraviti snažan odgovor. Moramo napraviti i institucionalni odgovor, i kao društvo i kao nacija da budemo svjesni da nemamo pravo na zaborav, jer zaborav bi bio izdaja, i mrtvih i nas koji smo to preživjeli. O genocidu treba jasno govoriti, i ne samo govoriti. Ja sam preživjeli svjedok i dužan sam govoriti generacijama koje stasavaju, da ne dođu u zabludu u kojoj sam ja bio, da kažem da je nemoguće. Danas je moguće, i sutra je moguće, da se ponovi sve što smo preživjeli. Moramo biti vrlo budni i vrlo svjesni - poručio je on.

Cijeli razgovor gledajte na našem YouTube kanalu.