Nakon pada Assadovog režima Izrael je sistematski napadao sirijske vojne mete, uništavajući svaki vojni komad opreme koji su mogli pronaći na terenu. Želja da svede sirijske oružane snage na lako naoružanje, koje je (možda) dovoljno da se samo očuva unutrašnji kakav-takav red, ali da ih liše svega što na bilo koji način može ugroziti izraelsku ekspanziju bila je očigledna.

Krhka administracija Ahmeda Share je bila primorana da guta te ratne provokacije i da se bavi sprječavanjem komadanja zemlje (po izraeskom dizajnu). Mnogi lumeni su to tumačili time da je Shara američko-izraelska marioneta, jer eto ne brani zemlju od izraelske agresije (kao da je Bashar al-Assad to radio).

Nakon što je izraelska vojska napala sirijsku predsjedničku rezidenciju jula prošle godine, na Sharin zahtjev potpisan je odbrambeni sporazum između Turske i Sirije. Ovaj sporazum predviđa obuku sirijske vojske i vojno-odbrambenu saradnju. Trenutno se ispunjavaju zahtjevi ovog sporazuma. Reaktivacija baze Abu Zuhur u ruralnom dijelu Idliba također je u okviru tog sporazuma. Turski napori za stabilizaciju Sirije su logični i racionalni sigurnosni interes, ne samo Turske nego i regiona, u kome se nova sigurnosna arhitektura formira u svijetlu poraza američko-izraelske agresije na Iran.

Čak i ako se zanemari ideja "Eretz Israel" odnosno projekat Velikog Izraela, jasno je da paranoični cionistički entitet ne može da podnese stabilne države kao susjede, te će učiniti sve da ih uništi.

Zbog toga je napad na tu bazu 18. augusta različit od svih prethodnih. Netanyahu rijetko govori istinu, ali da je to "poruka Turskoj" je konstatovanje očiglednog. Pogotovo u svijetlu, izgleda tačne, činjenice da se napad dogodio odmah nakon što je turska delegacija pregledala bazu.

Iako cionistički entitet želi ostaviti utisak autonomije od SAD teško je povjerovati da američka administracija nije bila obavještena o ovom napadu. Da li ga nisu mogle ili nisu željele spriječiti je pitanje. "Hvaleći" tursku uzdržanost američki ambasador u Turskoj i Siriji Tom Barrack je rekao: "Turska je otkrila da izraelski avioni dolaze na sjever. Mogla je intervenirati da je htjela. Ali nije," dodavši i nesuvislu rečenicu da "Turska nije bila unaprijed obaviještena." (?) Također je rekao: "Bili smo korak od tursko-izraelskog vojnog sukoba" i ponovo u stilu pohvale "Turska je mogla zaustaviti izraelske avione da je htjela."

Čuvaj se Danajaca i kad darove (ili komplimente) donose, pada na pamet, jer u slučaju da je došlo do izbijanja sukoba nije nimalo upitno koga bi SAD podržale, a i famozni član 5 NATO-ove povelje bi bio obješen mačku o rep (ne prvi put kada je u pitanju Turska).

Na pitanje zašto bi Izrael preuzeo rizik rata sa Turskom, ambasador Barrack ponudio je dvije teorije u podkastu Maria Nawfala. Jedna je bila "katastrofalan prekid komunikacije između Mossada, IDF-a i Netanyahuove kancelarije". Da li vjeruje u to? Druga, primjećivanje očiglednog: "Izraelci su provocirali Turke."

No, taj svakako (poučni) nastup njegove ekselencije, u kome je potrošio više vremena bijeleći izraelski genocid u Gazi i Lebanonu, zašlužuje pohvalu jer je suština ipak izbila na vidjelo – Turska želi pomoći u izgradnji i osiguranju nove Sirije; Izrael želi osigurati da Sirija nikada ne može ometati njenu slobodu da napadne Iran.

"Jedan od izraelskih zahtjeva je pitanje kontrole zračnog prostora. Žele "operativnu slobodu" u sirijskom zračnom prostoru. Ranije su ovi zahtjevi bili ograničeni na južne i jugoistočne regije, što otprilike odgovara "Davidovom koridoru", koji su koristili kao tranzitnu rutu za napade na Iran. Sada su proširili ove zahtjeve na cijelu Siriju," piše Yahza Bostan, zaključujući "U regiji se uspostavlja nova arhitektura. Kostur ove arhitekture čine energetski i trgovinski koridori; mehanizam političkih konsultacija Regionalni kvartet; a odbrambeni dio Mekanski savez. Turska u tome igra dominantnu ulogu, sužavajući izraelsku sferu utjecaja u Gazi, Libanu i Siriji i osporavajući njegovu tvrdnju da je "tiranski hegemon". Izrael je ostavljen izvan ove nove arhitekture. Ovako se odvija historija. Ovi napadi mogu usporiti tok događaja, ali ih ne mogu zaustaviti".

Uzimajući u obzir svjetonazor koji cionisti i amerikanci dijele, a to je da je neodgovor na provokaciju "slabost", može se pretpostaviti da će se provokacije nastaviti (cionistička štampa otvoreno o tome piše).

"Izrael provocira Tursku na "preuranjeni rat". Pokušava uvući Tursku u sukob čiji će vrijeme i uslove sam odrediti. Pokretanjem ovog sukoba nego što se njegova međunarodna izolacija u potpunosti učvrsti i prije nego što se završe regionalne pripreme Turske, ona pokušava prisiliti SAD i Evropu na određene situacije iniciranjem ovog sukoba," piše İbrahim Karagul kolumnista novina Yeni Safak.

Dodao bih također prije izraelskih izbora krajem oktobra (manje važno, luđačka politika će se nastaviti ko god dođe na čelo cionističkog entiteta). "Bez obzira da li će Netanyahu ostati ili otići, državni kod se neće promijeniti, a regija će se nastaviti boriti s izraelskom sramotom. Pretpostavka da će razumnije vlade preuzeti Tel Aviv kada Netanyahu ode, a da se ne vidi da će čak i "umjerene" administracije iskoristiti prvu priliku, trebala bi svima izgledati čudno..." piše Nedret Ersanel (Yeni Şafak).

I bitnije Trumpovog gubitka kongresa i senata, koji osim u slučaju nekog mirakula (ili masovne krađe), izgleda neminovan. Nota bene taj gubitak se ovaploćuje tek u januaru kada se kongres i senat konstituišu sa novim sastavom, a ne u novembru kada su međuizbori. Dakle, sasvim dovoljno vrijemena da cionistički luđaci dodatno zapale region.

Turska nije zemlja koja reaguje impulsivno. Suprotno pokušajima manipulacije percepcije ni predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije impulsivna ličnost. Računanje na neku vrstu avanturističke reakcije podsjeća na mega-pogrešne "procjene" da će Iran implodirati nakon nekoliko dana rata.

S obzirom da Turska nije zagrizla mamac, Netanyahu, po ko zna koji put, je pribjegao ad hominem budalaštinama (nema drugog izraza za to) na X platformi, nazivajući Erdogana "antisemitskim diktatorom" koji "masakrira Kurde" i "zatvara novinare".

Preovlađujući Izraelski kulturni obrazac je "chutzpah" (čita se hucpah), što znači "smjelost" ili "drskost". Trita Parsi je objasnio koncept u knjizi "Izdajnički savez: tajni dogovori Izraela, Irana i Sjedinjenih Američkih Država" (Treacherous alliance: the secret dealings of Israel, Iran, and the United States): "Oni pričaju vic kako bi objasnili taj koncept. Razmaženi dvanaestogodišnji dječak svađa se sa svojim roditeljima i u trenutku bijesa ubija ih oboje. Odmah ga hvataju i odvode u zatvor da čeka suđenje. U sudnici, baca se pred noge sudiji i viče: 'Smiluj mi se! Uostalom, ja sam samo jadno siroče!'” Nije teško prepoznati Izrael i/ili Netanyahua u tom vicu.

"Ova jeftina politika Netanyahua i njegovih saradnika, također usmjerena na sticanje prednosti na izborima, nema odjeka u njihovom vlastitom društvu, u našoj regiji, u međunarodnoj zajednici, niti kod nas. Ove niske izjave režima koji čeka odgovornost pred međunarodnim pravosudnim mehanizmima za optužbe za genocid su opomena koliko glas Turske i nepokolebljiv stav našeg predsjednika pred istinom uznemiravaju određene stranke," je dio izjave Direkcije za komunikacije turskog predsjedništva.

Istovrjemeno je ministar pravde Akın Gurlek podsjetio da se protiv Netanyahua vodi proces ne samo pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, nego i u Istanbulu i zatražilo je od Ministarstva unutrašnjih poslova da izda crvene potjernice za njegovo međunarodno hapšenje, a relevantni dokumenti su proslijeđeni Ministarstvu vanjskih poslova." To je samo mala diplomatska žaoka, koja ilustruje hladnokrvnost turskih vlasti. Prije ili kasnije će doći do vrućeg tursko-izraelskog sukoba (ako se politika Izraela fundamentalno ne promjeni, što je jednako nemogućem) mnjenje je većine ovdašnjih komentatora. Međutim, to će biti kada Turska bude spremna. Nije jednom Erdogan rekao "mogli bismo stići neočekivano jedne noći," parafrazirajući stihove pjesme "Bir Gece Ansızın Gelebilirim", a za razliku od dua Netanyahu-Trump on ne govori isprazno.