Putinov fašizam je nama na ovim prostorima jako dobro poznat. Putin već decenijama prepisuje Miloševićev model vladanja. Ako krenemo od osnovnih elemenata, onda moramo krenuti od centralizacije vlasti: naime, obojica su izgradili snažno personalizirane sisteme vlasti, slabeći institucije i koncentrirajući ključne odluke u rukama uskog kruga lojalnih saradnika.

Posebnu pažnju su posvećivali kontroli medija i narativa. Državna ili indirektna kontrola nad medijima korištena je za oblikovanje javnog mnijenja, marginalizaciju opozicije i legitimizaciju vlastitih politika. Obojica su vrlo uspješno koristili i koriste nacionalizam kao politički alat. Nacionalni interes i ugroženost nacije bili su centralni motivi: Milošević kroz srpski nacionalizam u raspadu Jugoslavije i zaštitu svih Srba van granica Srbije, a Putin kroz ruski državni/nacionalni identitet i zaštitu Rusa van granica Ruske Federacije.

Konfrontacija sa Zapadom bila je poseban aspekt njihovih politika. Milošević tu konfrontaciju nije preživio u političkom i fizičkom smislu, a za Putina se još ne zna, jer je Rusija ipak nuklearna sila. Obojica su se pozicionirali u opoziciji prema Zapadu, predstavljajući sebe kao branitelje suvereniteta od stranog uplitanja.

Obojica koriste konfrontaciju i konflikt za unutrašnju legitimaciju. Spoljni ili regionalni sukobi korišteni su i koriste se za homogenizaciju društva i jačanje podrške vlasti u kriznim trenucima. Obojica su se oslanjala na sigurnosni aparat, a manje na vojnu moć. Policija, obavještajne službe i, na kraju, vojska imali su ključnu ulogu u očuvanju režima.

Autokratski režim Putina, ovako koncipiran, najveća je prijetnja zapadnoj civilizaciji. To se u Evropi danas bolje prepoznaje nego prije ruske agresije na Ukrajinu. No Zagreb je, i pored činjenice da je Hrvatska članica NATO-a i EU, i dalje u narativu islamofobične frustracije Zapada koja seže i prije napada na Ameriku 11. septembra 2001. godine.

Njih nije opametila Miloševićeva agresija na Hrvatsku 1991–1995, u kojoj se Hrvatska na početku jedva noktima držala da ne potone pod silovitim naletom bivše JNA. Da je Bosna i Hercegovina 1992. pristala da bude Miloševićeva logistička baza, kao što je to Putinu danas Bjelorusija, Hrvatska bi danas izgledala potpuno drugačije.

Zašto? Pa, za razliku od Ukrajine, niti Hrvatska, a još manje Bosna i Hercegovina, nisu tada imale pomoć NATO-a; naprotiv, obje zemlje su bile ostavljene da ih Milošević riješi kao unutrašnji problem SR Jugoslavije.

U toj borbi za goli opstanak vlastite državnosti, Hrvatska prije samog sukoba s Miloševićevom armijom pribjegava podloj strategiji, vraćajući u narativni diskurs historijske podjele Bosne i Hercegovine (Cvetković–Maček) kako bi izbjegla otvoreni sukob.

Istovremeno, Hrvatska vrlo licemjerno zadržava podršku tadašnjem državnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine da ide u nezavisnost od SFRJ, dok priprema rezervnu varijantu stvaranja HRHB. Jednostavno, sa jakima glumite pokornost i tražite dogovor, a sa slabima glumite prijatelja kroz lažnu podršku.

Kada je Zagrebu bilo u interesu, kada su zarađivali na municiji i oružju, na muci i stradanju Bošnjaka, pružali su podršku zajedničkoj borbi protiv istog neprijatelja. Kada su željeli stanku na vlastitom frontu kako bi izgradili vlastitu armiju s kojom su htjeli poraziti Miloševićevu armiju, onda su sa njegovim trabantima u Bosni potpisivali sporazume o zajedničkoj borbi protiv muslimanske pošasti.

A kada im je trebalo bošnjačko pješaštvo da im osigura pozadinu i dobitke operacije Oluja, onda su opet potpisivali sporazume sa Sarajevom i kleli se u zajedničku borbu protiv istog protivnika. I ništa se u zadnjih 30 godina nije promijenilo. Hrvatska je bila i ostala nepouzdan saveznik sa vlastitim velikodržavnim projektom na štetu države Bosne i Hercegovine, s kojim se Beograd u principu slaže.

Hrvatska je uvijek živjela na tuđi račun, jer nije imala vlastitu državnost koju je izgubila 1102. godine. A Bosna je uvijek imala specifičan subjektivitet svog postojanja kao teritorije i države kroz srednji vijek, kroz tursku okupaciju i Bosanski vilajet, i kasnije kao pograničnu regiju koju je Austro-Ugarska prvo okupirala po odluci Berlinskog kongresa 1878, a zatim kupila 1909. godine od Osmanlija za 54 miliona K&K kruna u zlatu.

Pa i nakon ulaska u Prvu Jugoslaviju 1918. godine, Bosna je u Kraljevinu SHS unijela svoju teritorijalnu cjelinu i državni suverenitet Zemaljske vlade u Sarajevu, koja je imala ulogu corpus separatuma u okviru Habsburške monarhije. U Drugu Jugoslaviju Bosna je ušla kao posebna republika, obnavljajući svoju državnost u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine, na pravoj strani historije, dok je Hrvatska svoju državnost obnovila pod plaštom njemačkog nacizma, u okviru kojeg je prisvojila cijelu Bosnu i Hercegovinu. T

Tek sa ZAVNOH-om, koji je održan u Otočcu i na Plitvičkim jezerima 13. i 14. juna 1943. godine, Hrvatska se etablira kao socijalistička republika unutar nove Titove Jugoslavije, paralelno sa već egzistirajućom NDH. Nakon pobjede Titovih partizana, Hrvatska je svoju poziciju unutar Jugoslavije gradila kroz emancipaciju vlastitog etničkog fundamenta, koji je Hrvatsku uvijek smatrao nacionalnom državom svih Hrvata. Otuda se javlja taj paternalistički odnos Zagreba prema bosanskim Hrvatima, koji su 1991./92. krenuli ka uspostavi hrvatske države na teritoriji Bosne i Hercegovine i do danas s tim nisu prestali.

Politika HDZ-a BiH, s insistiranjem na izmjenama izbornog zakonodavstva u BiH isključivo kroz etničku prizmu, zanemaruje širu potrebu za funkcionalnom i demokratskom državom. Umjesto reformi koje bi unaprijedile efikasnost institucija i osigurale jednakost svih građana, politika HDZ-a BiH ide ka teritorijalizaciji etničkog identiteta, što je prikrivena težnja ka uspostavljanju trećeg entiteta ili trajnoj etničkoj segmentaciji Federacije BiH.

Takva politika vodi ka dugoročnoj destabilizaciji države i slabljenju njenog suvereniteta. A na to se u Zagrebu gleda potpuno blagonaklono, jer ponašanje HDZ-a BiH u zakonodavnim i izvršnim institucijama, gdje je stranka više puta posegnula za sistematskim blokadama političkih procesa, urađeno je upravo po nalogu Zagreba.

Iz Brisela se od Sarajeva traži napredak, a Zagreb, kao dio sistema EU, sve blokira korištenjem mehanizama veta i institucionalnih zastoja kao sredstava političkog pritiska i ucjene na svog susjeda radi neusvajanja etničkog koncepta izbornog zakona, što paralizira reforme, uključujući i one nužne za napredak Bosne i Hercegovine na evropskom putu. U tom kontekstu, HDZ BiH se često doživljava kao akter koji vlastite uskopolitičke ciljeve stavlja ispred općeg interesa države i njenih građana te ih veže za srpsku iredentu koju propagira Milorad Dodik i njegov SNSD.

Na kraju, politička uloga Dragana Čovića kao vrhovnika HNS-a u Bosni i Hercegovini već godinama simbolizira dominaciju etno-nacionalnog koncepta nad funkcionalnom demokratijom. Kao dugogodišnji lider HDZ-a, Čović je izgradio politički model u kojem se interesi hrvatskog naroda poistovjećuju s interesima jedne stranke i jednog liderstva, čime je sužen prostor za unutrašnji pluralizam i alternativne političke glasove među Hrvatima u BiH.

Centralni stub njegove politike jeste insistiranje na "legitimnom predstavljanju", koje u praksi svodi demokratiju na etničku pripadnost birača i kandidata. Takav pristup produbljuje etničke podjele i blokira razvoj građanskog političkog sistema, dok se ustavni mehanizmi često koriste kao sredstvo političkog pritiska, a ne kao alat za izgradnju kompromisa.

Posljedica toga su stalne institucionalne blokade i usporavanje reformi ključnih za stabilnost i evropski put Bosne i Hercegovine. Umjesto politike integracije i dijaloga, njegov pristup održava stanje permanentne krize, u kojoj Bosna i Hercegovina ostaje taoc etničkih podjela i političkog statusa quo, čime se EU trajno udaljava sa ovih prostora, a ruski uticaj se etablira u tom vakuumu.

Interesi države Hrvatske, koji su u ravni s Čovićevom političkom doktrinom blokada i rušenja države Bosne i Hercegovine, predstavljaju izdaju posvećenosti EU odbrani od agresivne ruske politike, koja je najvidljivija na primjeru Ukrajine, ali ima svoje obrise i na Zapadnom Balkanu.

Umjesto da evropski put koristi kao okvir za prevazilaženje etničkih podjela, Čović ga je instrumentalizirao za njihovo produbljivanje, često ulazeći u savezništva s političkim akterima iz Banje Luke, Beograda i Moskve koji otvoreno podrivaju državu i blokiraju reformske procese. Takva politika nije samo usporila napredak Bosne i Hercegovine ka EU, već je i narušila kredibilitet evropske perspektive u očima građana.

U tom smislu, Čovićeva politika predstavlja neuspjeh da se evropske vrijednosti pretoče u stvarnu političku praksu – i de facto ne samo izdaju borbe protiv Putinovog fašizma, već i izdaju interesa evropske budućnosti Bosne i Hercegovine. To otvara mogućnost ulaska raznih interesa u Bosnu i Hercegovinu što, ako se desi, a desit će se, bit će direktna posljedica toleriranja vrlo destruktivne Čovićeve politike kako od Zagreba, tako i od Brisela.