Hormuški šok ne pogađa sve na isti način. Nakon krhkog primirja u aprilu, rastuće tenzije oko Hormuškog tjesnaca ušle su u mnogo opasniju fazu. Iranska najava zatvaranja ovog prolaza opet je promijenila prirodu krize. Ipak, čini se da se od danas vjetar mijenja.

Privremenim dogovorom postignutim između SAD-a i Irana o ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca, otvorena konfrontacija ustupa mjesto, barem zasad, diplomatskom pregovaranju. Pitanje više nije bilo samo mogu li tankeri prolaziti, već može li energetska infrastruktura u regiji uopće sigurno funkcionirati.

S vijestima o privremenom sporazumu, cijena Brent nafte brzo je pala ispod 83 dolara po barelu. Ipak, abnormalnost u kretanju brodova i logistička paraliza nisu nestale. Sada postoji ogroman jaz između "papirnatog" i fizičkog tržišta. Trenutno 98 tankera za sirovu naftu i 88 tankera za naftne derivate čeka samo unutar tjesnaca na izlazak. Zajedno s ostalim komercijalnim brodovima koji čekaju na oba kraja prolaza, broj dostiže oko 600. Ovo nije samo red. To je logistički čvor u globalnim lancima snabdijevanja čije raspetljavanje može potrajati sedmicama.

Veliki brodovlasnici, posebno japanske i južnokorejske kompanije, ne smatraju diplomatsko rukovanje dovoljnim za pokretanje brodova. Dok ne dobiju jasnu potvrdu da su vode u potpunosti očišćene od mina, niko ne želi riskirati terete vrijedne milijarde dolara.

Usko grlo u Zaljevu, šok u LNG-u

Efektivno zatvaranje Hormuza, kroz koji inače prolazi oko petine svjetske nafte, stvorilo je tragičnu kontradikciju za proizvođače u Perzijskom zaljevu. Nakon što je sukob izbio krajem februara, cijena Brenta popela se na gotovo 125 dolara po barelu do kraja aprila. Ipak, istočni terminali Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata nisu mogli u potpunosti iskoristiti te astronomske cijene jer fizički nisu mogli isporučiti svoju naftu na tržište. Prema međunarodnim sistemima za praćenje tankera, nafta iz Perzijskog zaljeva koja se kreće kroz rizične "tamne" prolaze dostigla je 1,8 miliona barela dnevno u prvih deset dana juna. Ali to je i dalje daleko ispod masovnih protoka koji se bilježe u normalnim uvjetima.

Dublji šok se, međutim, osjetio na tržištima tečnog prirodnog gasa (LNG). Za Katar, koji je 2025. izvezao oko 81 milion tona LNG-a i sam činio gotovo 20 posto globalne trgovine LNG-om morem, zatvaranje Hormuza bilo je veliki strukturni šok. Nafta je relativno fleksibilna. LNG nije. On zavisi od posebnih tankera, posebnih terminala i strogih rasporeda utovara. Na vrhuncu krize, poremećaji u Ras Laffanu i zatvaranje moreuza uklonili su oko 1,5 miliona tona LNG-a sedmično s globalnog tržišta.

To je direktno utjecalo na mehanizme određivanja cijena. Izvoz LNG-a iz Katara naglo je pao za 33 posto u odnosu na prethodnu godinu u prvom kvartalu 2026. godine, na 14,7 miliona tona. Utrka azijskih i evropskih kupaca da osiguraju LNG za svoja tržišta usred neizvjesnosti u Zaljevu podigla je azijske referentne cijene (japansko-korejski marker – JKM) na najviši nivo u posljednje tri godine. Evropska referentna cijena gasa, Title Transfer Facility (TTF), također je skočila s predratnog nivoa od oko 31 eura po megavat-satu na više od 56 eura.

Pobjednici krize: SAD i Rusija

Kako je ovaj šok preoblikovao globalnu kartu ponude, pojavila su se dva jasna pobjednika. Prvi su SAD, koje su privukle kupce koji traže barele izvan Zaljeva, te su dostigle historijske vrhunce u proizvodnji i izvozu ugljikovodonika. U poređenju s istim periodom prošle godine, proizvodnja sirove nafte u SAD-u porasla je sa 12,9 miliona barela dnevno na 13,5 miliona, dok je izvoz porastao s 4,1 milion na 4,8 miliona barela dnevno. Ove brojke prilično jasno oslikavaju smjer u kojem je kriza išla.

Drugi pobjednik je Rusija, koja je šok iz Hormuza iskoristila gotovo kao spas, uprkos zapadnim sankcijama. Dok su proizvođači iz Perzijskog zaljeva na ekranima pratili cijene nafte od 125 dolara, ali su svoje terete držali zarobljene u lukama, Rusija je brzo reagirala kako bi popunila prazninu u snabdijevanju na azijskim tržištima. Veliki kupci poput Kine i Indije više su se okrenuli ruskoj nafti kako bi smanjili rizike povezane sa Zaljevom i osigurali snabdijevanje. Čak i ako su cijene pale zbog privremenog sporazuma, Rusija je već popunila svoj budžet tokom proteklih mjeseci i osvojila novi tržišni udio.

Vrijeme određivanja cijene dogovora

U ratu koji traje 107 dana, strane se možda sada kreću prema privremenom prekidu vatre ili dugoročnom sporazumu. Ali sljedeća faza mogla bi biti jednako teška kao i sam poremećaj. Upravo smo u toj tački. Tržišta ne određuju samo cijenu mogućnosti mira, već pokušavaju odrediti i cijenu vremena potrebnog za fizičku normalizaciju. Nakon što se tjesnac potpuno otvori i odgođeni tereti stignu na globalna tržišta, moguć je nagli pad cijena.

Energetska tržišta nisu potresena samo kada nestane snabdijevanje. Potresena su i kada niko ne zna koliko je sljedeći teret zapravo siguran. Čak i ako se završi 60-dnevni period pregovora, geopolitička premija rizika vezana uz svaki teret koji prolazi kroz Hormuz će ostati. Za Aziju i Evropu to znači da se doba jeftine energije bliži kraju, a efekti krize ostat će s nama još dugo, piše Daily Sabah.