U Sarajevu je u 78. godini preminuo Irfan Horozović, tihi velikan naše književnosti, jedan od začetnika bosanskohercegovačke postmoderne i pisac koji je stvarnost liječio magijom riječi.
"Istinska riječ, makar i skrajnuta, nastavlja živjeti i otvaraju se neobični načini na koje čitač komunicira s njom. To je neka vrsta tajnog života dragocjenosti." Ovim je riječima Irfan Horozović, u svom posljednjem intervjuu za Stav, jednom od posljednjih u životu, opisao sudbinu književnosti, ne sluteći da time ispisuje i vlastiti epitaf. Njegova riječ, istinska i dragocjena, sada započinje svoj vječni život, nakon što nas je ovaj istaknuti pripovjedač, romanopisac, esejist, pjesnik i dramski pisac napustio u Sarajevu.
Sarajevski Banjalučanin i "borgesovac"
Rođen 27. aprila 1947. godine u Banjoj Luci, Horozović je bio čovjek dvaju gradova i jednog nepreglednog, imaginarnog svijeta. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu i studija komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika i književnosti u Zagrebu, Horozović se profilira kao jedan od predvodnika generacije "fantastičara" ili "borgesovaca". U to vrijeme, zajedno s Pavlom Pavličićem i Goranom Tribusonom, stvarao je literaturu koja je bježala od sivila svakodnevice u prostore magičnog i oniričkog.
No, prekretnica za bosanskohercegovačku književnost događa se 1972. godine objavljivanjem zbirke "Talhe ili Šedrvanski vrt". Književna kritika je složna: tim djelom, zajedno s Karahasanom i Ibrišimovićem, Horozović uvodi postmoderni diskurs u našu literaturu, ispisujući labirinte, biblioteke i preispitujući identitete.
U potrazi za osjećajem "kamena oblutka u zatvorenoj ruci"
Horozovićev životni put bio je obilježen i traumom devedesetih. Od 1992. godine, nakon otpuštanja s mjesta urednika u Banjoj Luci, boravi kao izgnanik u Hrvatskoj i Njemačkoj, da bi od 1997. svoj dom pronašao u Sarajevu. Iako je rat donio teške teme, Horozović nikada nije upao u zamku puke dokumentaristike; stvarnost je u njegovim djelima – od "Kalfe" do "Imotskog kadije" – uvijek prolazila kroz filter njegove jedinstvene imaginacije.
Pisao je, kako je sam govorio, tražeći osjećaj "kamena oblutka u zatvorenoj ruci" – težeći savršenstvu oblika i punoći značenja. Njegov opus broji više od četrdeset naslova, uključujući drame poput "Šeremeta" i "Sobe", koje su izvođene od radija do teatarskih dasaka u Poljskoj i Švedskoj.
Priznat, a skrajnut
Bio je urednik uglednih časopisa "Pitanja", "Putevi" i "Život", te urednik u "Preporodu" i na Federalnoj televiziji. Za svoj rad dobio je najznačajnija priznanja: od "Sedam sekretara SKOJ-a", preko nagrade "Meša Selimović", do nagrade "25. novembar" za životno djelo, koju dodjeljuje upravo Stav.
Ipak, ostaje gorak okus nepravde o kojoj je i sam svjedočio. Iako je po svim mjerilima zaslužio mjesto u Akademiji nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH), vrata te institucije ostala su mu zatvorena. U bivšem sistemu odbijen jer je bio "isuviše mlad", kasnije je, usprkos monumentalnom opusu, ostao bez akademske "počasti", što je i sam nazivao omalovažavanjem njegovog rada.
Posljednjih godina, uprkos narušenom zdravlju, Horozović nije prestajao pisati. Njegova borba s tijelom pretvarala se u borbu za tekst, a pisanje ga je, kako je govorio, držalo na površini i darivalo mu vitalitet. Posljednjih godina života revnosno je pisao svoju kolumnu "Apokrifni frazarij", koju je objavljivao u Stavu.
Odlaskom Irfana Horozovića, Šedrvanski vrt je ostao bez svog vrtlara, ali su kapije tog vrta ostale širom otvorene za sve one koji vjeruju da književnost nije bijeg od stvarnosti, već njen najplemenitiji odraz.
