Sljedeća analiza zasniva se na opsežnim diskusijama s kineskim sigurnosnim, vojnim i političkim stručnjacima sa sjedištem u Pekingu i odražava analitičke procjene, a ne službeni stav kineske vlade o nedavnim protestima u Iranu.

Iran je još jednom zahvaćen protestima širom zemlje, nakon što su demonstracije izbile krajem prošle godine u više gradova. Vođeni poznatim koktelom ekonomskog pritiska, inflacije, nestašice energije i dubokog političkog umora nakon 12-dnevnog rata prošlog juna, nemiri nisu bili ni spontani ni potpuno neočekivani.

Iransko društvo je već bilo pod pritiskom sankcija, ratne štete i neizvjesnosti oko nuklearne budućnosti zemlje. Protesti su odražavali ljutnju zbog upravljanja i životnih uslova, ali i zabrinutost zbog strateškog smjera Irana u trenutku izuzetne ranjivosti. Iz Pekinga su ovi događaji pažljivo posmatrani, ali bez alarmističke retorike.

Postavljaju standarde

Kineski "supervojnik" nosi pušku, sačmaricu, raketni bacač...

Kineski analitičari su brzo uokvirili proteste ne kao revolucionarni trenutak, već kao nastavak nestabilnosti izazvane 12-dnevnim ratom. U ovom čitanju, domaći nemiri i vanjski vojni pritisak bili su dva izraza istog fenomena: kontinuirane prisile protiv iranske države.

Kineski stav, oblikovan vlastitom sigurnosnom doktrinom i historijskim iskustvom, oštro se razlikovao od zapadnih narativa koji su proteste prikazivali kao odlučujuću prekretnicu za promjenu režima, piše Mohammad Eslami za Middle East Eye.

Kineski sigurnosni krugovi procijenili su proteste kao geografski raširene, ali brojčano ograničene, što sugerira da, iako su se demonstracije održavale u mnogim urbanim centrima, broj demonstranata na bilo kojoj lokaciji - s izuzetkom nekoliko vrhunskih trenutaka - rijetko je prelazio 50.000.

Zaključak je bio jasan: demonstranti su bili glasni, vidljivi i remetilački, ali ne i demografski ili organizacijski preovlađujući. U pekinškoj računici, razmjer je važniji od simbolike, a razmjer nije bio dovoljan da sugerira neizbježan sistemski kolaps.

Zajedničke patrole

Uzbuna u NATO-u: Kineza i Rusa je sve više, ovdje nisu zbog foka i polarnih medvjeda

Kineski analitičari su također ponovili ključni argument koji su iznijele iranske vlasti: razliku između mirnog protesta i anarhičnog nasilja, napominjući da nijedan politički sistem, bilo demokratski ili autoritarni, ne toleriše naoružane aktere, napade na javnu infrastrukturu ili direktne sukobe s policijom.

Iz ove perspektive, suzbijanje nereda se ne shvata kao ideološka represija, već kao standardno ponašanje države. Ovo shvatanje je u skladu s kineskom logikom domaće sigurnosti i pomaže u objašnjavanju zašto je Peking pokazao malo razumijevanja za pozive na internacionalizaciju iranskih protesta.

Ključno je da kineski vojni i politički stručnjaci nisu tretirali proteste kao izolovanu domaću epizodu, već kao politički potres prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata. Uništavanje infrastrukture, psihološki uticaj izraelskih i američkih napada i stalna prijetnja obnavljanja sukoba doprinijeli su društvenoj nestabilnosti.

Po ovom mišljenju, nemiri u Iranu nisu samo dokaz slabosti režima, već i kontinuiranog vanjskog pritiska osmišljenog da istovremeno rastegne državu u vojnoj, ekonomskoj i društvenoj sferi.

Daleko od javnosti

Šta krije tajna soba ispod kineske ambasade koja predstavlja prijetnju svjetskoj metropoli

Ova procjena direktno doprinosi kineskoj procjeni vjerovatnoće još jednog vojnog sukoba. Kineski sigurnosni krugovi sve više smatraju da je obnovljeni izraelski ili američki napad na Iran neizbježan.

Iz perspektive Pekinga, neriješena pitanja u vezi iranskih zaliha obogaćenog uranija, ograničen pristup nuklearnim inspekcijama i nastavak razvoja projektila stvaraju snažne podsticaje za preventivno djelovanje iranskih protivnika. Istovremeno, kineski analitičari vide malo dokaza da se vojna ravnoteža značajno promijenila od 12-dnevnog rata.

Po mišljenju Pekinga, i Iran i Izrael danas posjeduju otprilike iste ofanzivne i odbrambene sposobnosti koje su imali prije juna 2025. Iran ostaje slab u protuzračnoj odbrani i zračnim snagama, dok zadržava značajne raketne i dronske sposobnosti. Izrael održava zračnu nadmoć i slojevitu odbranu, ali ostaje ranjiv na napade zasićenja.

Peking i Moskva suzdržani

Dok Trump cilja na Venecuelu, njeni saveznici Rusija i Kina imaju druge prioritete, Maduro je ostao sam

Kao rezultat toga, kineski stručnjaci procjenjuju da još jedan rat ne bi doveo do fundamentalno drugačijeg ishoda, osim u obimu i intenzitetu. Sljedeći sukob, tvrde oni, vjerovatno bi bio brutalniji, destruktivniji i teže ga je obuzdati, s većim rizikom prelijevanja na susjedne države.

Ova perspektiva alarmira Peking ne zbog ideološkog slaganja s Teheranom, već zbog regionalne stabilnosti. Najvažniji interes Kine na Bliskom istoku je predvidljivost: sigurni tokovi energije, zaštićene trgovinske rute i izbjegavanje kaskadnih sukoba. Širi rat koji uključuje Iran, Izrael i SAD, a potencijalno i Hezbollah, Jemen ili zemlje Perzijskog zaljeva, ugrozio bi sve tri.

Uprkos tome, Kina nema namjeru preuzeti vojnu ulogu. Kineski sigurnosni krugovi su eksplicitni po ovom pitanju. Peking podržava mir i stabilnost u Iranu i širom regije, protivi se promjeni režima i odbacuje stranu vojnu intervenciju. Suverenitet smatra organizacijskim principom međunarodnog poretka, a Iran testnim slučajem.

Promjena pristupa

Nova strategija: Hoće li SAD prihvatiti kinesku sferu utjecaja?

Ali ova podrška ostaje isključivo politička i diplomatska. Kina ne namjerava da se miješa u unutrašnje poslove Irana, niti da pruža vojnu podršku u slučaju rata.

Ovaj stav odražava i principijelnost i pragmatizam. Vojna intervencija u ime Irana riskirala bi sukob sa SAD-om i potkopavala širu globalnu strategiju Kine. Međutim, politički, Peking vidi vrijednost u podršci postojećim vladama protiv onoga što doživljava kao destabilizaciju izazvanu spolja. Sa stanovišta Kine, promjena režima - bilo u Iranu ili negdje drugdje - proizvodi nered, a ne demokratiju.

Ekonomski pritisak dodatno zaoštrava ovaj stav. Odluka SAD-a da uvede carine od 25 posto zemljama koje trguju s Iranom u Pekingu se tumači kao dio šire ekonomske konfrontacije s Kinom. Kineski kreatori politike ove mjere manje smatraju sankcijama specifičnim za Iran, a više još jednim frontom u naporima Washingtona da ograniči globalni ekonomski doseg Kine.

Trka za resurse

Zašto Trump želi Grenland? Klimatske promjene i tajna geopolitička igra u Arktiku

Kao rezultat toga, Peking ne očekuje da će ove carine značajno poremetiti kinesko-iranske odnose. Trgovina se može prilagoditi, a rute se mogu promijeniti, ali strateška logika ostaje netaknuta.

Kineski pristup trenutnoj iranskoj krizi nije ni romantičan ni ciničan. Hladno je sistemski. Peking vidi proteste bez kritične mase, režim pod pritiskom, ali ne i blizu kolapsa, i prijeteći rat koji bi naštetio svima uključenima. Kina će pozvati na suzdržanost, osuditi intervenciju i nastaviti poslovati, dok se priprema za nestabilnost za koju vjeruje da je drugi čine neizbježnom.

Iz perspektive Pekinga, Iran se ne bavi ideologijom. Radi se o presedanu. A presedani su, vjeruje Kina, daleko opasniji od protesta.