Svakog 14. februara, svijet preplave crvena srca, čokolade i buketi ruža. Dok se milioni parova pripremaju za proslavu Dana zaljubljenih, malo ko se zapita kako je ovaj datum postao globalni fenomen. Historijski arhivi otkrivaju da korijeni Valentinova nisu nimalo "ružičasti", već predstavljaju slojevit spoj paganskih običaja, kršćanskog otpora i srednjovjekovne književnosti.

Rimski korijeni

Prije nego što je postao dan nježnosti, sredina februara u starom Rimu bila je rezervirana za Luperkalije. Ovaj festival, koji se održavao od 13. do 15. Februara, bio je daleko od romantičnog. Rimljani su žrtvovali koze i pse, a mladići poznati kao Luperci bi trakama od kože žrtvovanih životinja trčali gradom i udarali žene. Vjerovalo se da ovaj ritual donosi plodnost i olakšava porođaj. Tek krajem 5. stoljeća, papa Gelazije I zabranio je ovaj paganski običaj, proglasivši 14. februar Danom svetog Valentina, pokušavajući kršćanskim vrijednostima zamijeniti stare rituale.

Identitet samog svetog Valentina obavijen je velom tajne. Prema podacima enciklopedije Britannica, Katolička crkva priznaje najmanje tri različita sveca s ovim imenom, a svi su stradali kao mučenici. Najpopularnija legenda vodi nas u 3. stoljeće, u doba cara Klaudija II Gotskog.

Car je, vjerujući da su samci bolji vojnici, zabranio vjenčanja mladićima. Svećenik Valentin se usprotivio ovoj nepravednoj odluci i nastavio tajno vjenčavati parove. Kada je njegova subverzija otkrivena, bačen je u tamnicu i osuđen na smrt. Legenda kaže da je Valentin, čekajući pogubljenje, izliječio kćerku svog tamničara i poslao joj oproštajno pismo potpisano s "Od tvog Valentina", što je tradicija koja se održala do danas.

Rađanje romantike

Zanimljivo je da Valentinovo nije bilo povezano s romantičnom ljubavlju sve do 14. stoljeća. Prekretnica se dogodila u Engleskoj i Francuskoj, gdje se vjerovalo da 14. februara počinje sezona parenja ptica. Engleski pjesnik Geoffrey Chaucer u svojoj pjesmi "Parliament of Foules" prvi je pisao o ovom danu kao o vremenu kada se ptice okupljaju da izaberu svoje parove, čime je postavio temelje modernom shvatanju praznika.

Najstarija poznata čestitka, koja se danas čuva u Britanskoj biblioteci, datira iz 1415. godine. Napisao ju je Charles, vojvoda od Orleansa, svojoj supruzi dok je bio zatvoren u londonskom Toweru nakon bitke kod Agincourta.

U 18. i 19. stoljeću praznik je poprimio obrise koje poznajemo danas. Ručno pisane poruke zamijenjene su štampanim čestitkama. U SAD-u Esther A. Howland, poznata kao Majka američkog Valentinova, počela je 1840-ih masovnu proizvodnju ukrašenih čestitki, čime je započela era komercijalizacije.

Danas, Valentinovo je postalo ogroman ekonomski motor. Procjenjuje se da se svake godine širom svijeta pošalje oko milijardu čestitki, čime ovaj praznik zauzima drugo mjesto, odmah iza Božića.

Iako su se običaji mijenjali – od rimskog bičevanja do modernih večera uz svijeće – suština Valentinova ostaje ista, a to je potreba za slavljenjem povezanosti, bez obzira na to da li je ona utemeljena u historijskim činjenicama ili romantičnim legendama.