Knjiga Hansa Kundnanija Hipercionizam: Njemačka, nacistička prošlost i Izrael nastaje kao djelo napisano s golim živcima. Čita se kao intervencija, upozorenje i obračun sa zemljom koja je svoju kulturu sjećanja i navodnu moralnu dužnost prema Izraelu uzdigla na nivo građanske religije.
Zbirka je slavljenička u smislu da odaje počast neslaganju i jasnoći u trenutku kada su oboje kažnjeni. Književna je u svojoj posvećenosti glasu, tužna u svom portretu društva koje proganja prošlost kojom tvrdi da vlada, i strastvena u svom odbijanju da prihvati tišinu.
Kundnani priređuje knjigu koja se suočava s javnim moralom Njemačke u njenoj najkrhkijoj tački. Njen teren je mjesto gdje historija postaje politika, sjećanje postaje disciplina, a solidarnost postaje sumnjiva.
Ono što se pojavljuje nije suhoparna akademska knjiga, već živi dokument političkog raskida. Knjiga počinje frazom koja je oblikovala njemačku vanjsku politiku i unutrašnju kontrolu govora: Staatsrason ili "državni razlog", piše Middle East Eye.
Funkcioniše gotovo kao pečat uklesan u kamenu, formula koja se toliko često ponavlja da mnogi zaboravljaju njenu političku konstrukciju.
Urednici i saradnici insistiraju na tome da se prema njoj ne odnosi ni kao prema tabuu ni kao prema vječnoj istini, već kao prema strateškom izboru koji se razvio kroz kontingentne odluke, diplomatske pogodbe, nesigurnosti i pogrešno shvaćene lekcije iz historije.
Nakon oktobra 2023. godine, nekritičko pozivanje na Staatsrason stvrdnulo se u nešto blisko liturgiji. Bezuvjetna podrška Izraelu postala je uokvirena kao dokaz demokratskih akreditiva.
Uvjetovanje, suzdržavanje, pa čak i osnovni jezik ljudskih prava preoblikovani su u opasne. Hipercionizam opisuje ovu transformaciju ne kroz polemiku, već kroz anatomiju njenih efekata: isporuke oružja su se povećale, diplomatska zaštita se pojačala, a kritika je svrstana u kategoriju nacionalne izdaje.
Cijena je vidljiva kod kuće. Umjetnici, akademici, kulturni radnici, aktivisti, pa čak i školska djeca našli su se pod lupom. Jedna objava, potpis ili fraza mogli su izazvati administrativnu paniku. Kultura sjećanja, koja je nekada težila proširenju moralnih horizonata, sada ih kontrolira.
Pa ipak, knjiga nikada ne tretira njemačko sjećanje na Holokaust kao teret koji treba odbaciti. Tretira ga kao odgovornost koja je sužena i instrumentalizirana.
Tuga leži u spoznaji kako se lekcija naučena u tuzi može ukočiti u instrument isključivanja. Jedan od najzanimljivijih dijelova zbirke ponovo se bavi pričom koja se često priča kao basna o pomirenju: lukom njemačko-izraelskih odnosa od 1950-ih do danas.
Autori razbijaju romantični mit, otkrivajući odnos oblikovan strategijom Hladnog rata, rehabilitacijom moći i diplomatskim odnosima. Čak su i reparacije, daleko od čisto moralnih gestova, bile isprepletene s geopolitičkim manevrima i, ponekad, rezidualnim antisemitskim razmišljanjem među zapadnonjemačkim elitama.
Ova demitologizacija ne umanjuje dostojanstvo stvarnih napora za pomirenje koje poduzimaju pojedinci, preživjeli ili civilno društvo. Umjesto toga, otkriva kako državni narativi izravnavaju složenost. Vraćajući historiju u njen neuredan kontekst, knjiga oslobađa čitatelje od zagušljive težine službenog pripovijedanja.
I u toj otvorenosti, pojavljuje se oštrije pitanje: ako je odnos započeo u registru realpolitike, zašto je došao do toga da se pripovijeda kao vječna moralna dužnost? Odgovor u svim poglavljima je jasan.
Priča je manje o historiji, a više o politici: želji Njemačke nakon ponovnog ujedinjenja da se predstavi kao iskupljena, odgovorna i jaka. Izrael postaje ne samo partner već i simbol njemačke vrline. Ta simbolična uloga, jednom uspostavljena, postaje nedodirljiva.
Kundnanijevo vlastito poglavlje prati tihu promjenu koja je dramatično poprimila oblik u protekle dvije decenije: prelazak s univerzalističkih lekcija Holokausta prema isključivom, partikularističkom fokusu na odgovornost samo prema Izraelu.
U ranijim decenijama, "Nikad više" se pozivalo na podršku univerzalnim borbama za ljudska prava, antirasističkim koalicijama, pa čak i multikulturalnim politikama.
Do trenutka kada je Angela Merkel proglasila sigurnost Izraela dijelom njemačkog državnog rasizma, univerzalni okvir se suzio. Jedna lekcija je preoblikovana u jednu obavezu. Knjiga locira ovu promjenu ne samo u političkom vodstvu već i u fuziji podrške elite među strankama.
Zeleni, paradoksalno, često djeluju kao najasertivniji čuvari bezuvjetnosti, umotavajući je u jezik progresivnog antifašizma. Socijaldemokrati učestvuju kroz moralnu koreografiju. Kršćanski demokrati to utjelovljuju kroz nepokolebljivost i historijsku anksioznost. Ponavljanjem, stav postaje konsenzus.
Žalosnost ovdje je tiha, ali nepogrešiva. Demokratsko društvo može skliznuti u intelektualni konformizam bez potrebe za zakonima o cenzuri. Sve što mu je potrebno je moralni konsenzus koji se maskira kao historijska činjenica.
Centralni koncept koji se provlači kroz knjigu je ono što jedan autor naziva "njemačkim katekizmom": skup nepisanih pravila koja određuju ko smije govoriti, šta se smatra legitimnom kritikom i kako se optužbe za antisemitizam primjenjuju.
Njegova moć nije birokratska, već atmosferska. Lebdi nad kulturnim institucijama, javnim emiterima, fondacijama, univerzitetima i nevladinim organizacijama.
Kršenje katekizma znači rizik od denuncijacije. Poštivanje istog postaje tehnika preživljavanja. Rezultat je zastrašujući efekat koji ne zahtijeva formalnu cenzuru, jer strah od propasti ugleda čini svoje.
Upečatljivo zapažanje se pojavljuje u različitim poglavljima: katekizam je postao mnogo rigidniji nakon 2005. godine, a zatim gotovo nepokolebljiv nakon oktobra 2023. godine.
Javne institucije koje su nekada prihvatale nijanse sada se automatski pridržavaju preventivnih ograničenja. Imigracione kancelarije koriste političke deklaracije kao testove pripadnosti. Sudovi flertuju s idejom da je anticionizam legalan, ali ipak diskvalifikujući. Policijske uprave regulišu proteste na osnovu pretpostavljene sumnje.
Ovdje je strast knjige najelektričnija. Saradnici odbijaju da predaju javnu sferu strahu. Oni brane prostor u kojem argumenti, neslaganje i složenost mogu disati. Druga nit koja se provlači kroz knjigu istražuje šta se dešava kada sjećanje na Holokaust postane nacionalni identitetski marker, a ne univerzalni moralni kompas.
Jedan autor prati kako se njemački filosemitizam razvio od oportunističke prijateljske orijentacije nakon 1945. godine do nacionalnog stava koji često miješa podršku jevrejskom životu u zemlji s podrškom izraelskoj državnoj politici.
Drugi ispituje kako se odgovornost za savremeni antisemitizam sve više prebacuje na Arape, muslimane, a posebno palestinske zajednice, prikrivajući trenutnu stvarnost krajnje desničarskog antisemitizma.
Etičke implikacije su oštre. Želja Njemačke da se predstavi kao moralno rehabilitovana dovodi do prebacivanja krivice na migrante, posebno one koji nikada nisu imali koristi od njemačkog historijskog obračuna. Kultura sjećanja, namijenjena sprječavanju isključenosti, postaje mehanizam koji je reproducira.
Ono što ostaje nakon ovih poglavlja je osjećaj tuge: tragedija gledanja kako društvo koristi svoju najmračniju prošlost za stvaranje novih hijerarhija.
Kulturni sektor dobija jednu od najživljih pažnji knjige. Pisci, umjetnici i muzičari opisuju okruženje u kojem pozivi nestaju, izložbe propadaju, a karijere se savijaju pod teretom političke kontrole.
Neke kulturne institucije u inostranstvu počele su dovoditi u pitanje partnerstva s njemačkim institucijama, zabrinute za njihov kredibilitet. Drugo poglavlje istražuje kako je Staatsrason počeo prodirati u pravno razmišljanje.
Sudski slučajevi oko izvoza oružja, imigracije i državljanstva sada uključuju jezik o sigurnosti Izraela kao uvjetu pripadnosti. Politički stav tiho postaje pravni test.
Ovaj dio je među najuznemirujućim jer pokazuje koliko se brzo simbolična politika može učvrstiti u administrativnoj praksi. Kada fraza uđe u pravni vokabular, njeno uklanjanje postaje gotovo nemoguće.
Hipercionizam je oblikovan tugom, ali pokretan prkosom. On žali za sužavanjem njemačkog moralnog pejzaža, dok slavi glasove koji i dalje pokušavaju da ga prošire. Vraća sukob, nijanse i argumente u polje koje je spljoštila zvanična pobožnost.
Ono što knjizi daje snagu je insistiranje: sjećanje nije muzejski eksponat, već stalna borba oko značenja. Ako "Nikad više" želi ostati živo, mora dozvoliti rezonancu sa sadašnjošću, a ne utišati je u ritual.
Ova knjiga poziva čitatelje da zamisle kulturu sjećanja koja se ne boji solidarnosti preko granica, koja ne miješa kritiku s izdajom i koja ne zahtijeva tihu poslušnost kao dokaz moralne jasnoće.
