Cionizam je jevrejski nacionalistički pokret čiji je temeljni cilj stvaranje i očuvanje jevrejske države u Palestini, drevnoj "zemlji Izrael". Iako je kao politički pokret nastao u Evropi krajem 19. stoljeća, on predstavlja kontinuitet historijske i religijske vezanosti Jevreja za ovu regiju.
Istovremeno, anticionizam prati ovaj pokret od samih početaka, a ponovo je došao u fokus svjetske javnosti tokom napada Izraela na palestinski narod, kada je dio antiratne kritike usmjeren direktno na temelje cionističke ideologije.
U 19. stoljeću, uprkos pokušajima asimilacije kroz pokret "Haskala", rastući antisemitizam i carski pogromi u istočnoj Evropi uvjerili su mnoge Jevreje da im je potreban vlastiti dom. Ključni politički zaokret donio je Theodor Herzl, austrijski novinar koji je 1897. u Baselu sazvao prvi Cionistički kongres. Herzlov stav bio je jasan: ako su Jevreji prisiljeni da budu nacija, siguran život mogu ostvariti samo na vlastitoj teritoriji, osiguranoj međunarodnim pravom. Iako je britanska vlada 1903. nudila teritoriju u Ugandi, cionisti su ostali nepokolebljivi u želji za povratkom u Palestinu.
Nakon neuspjele Ruske revolucije 1905. godine, valovi jevrejskih doseljenika počeli su naseljavati Palestinu, formirajući kibuce – poljoprivredne zajednice koje su postale kičma radničkog cionizma i buduće izraelske ljevice.
Enciklopedijski izvori kažu da je političku prekretnicu donio Prvi svjetski rat. Pod vodstvom Chaima Weizmanna i Nahuma Sokolowa, cionisti su 1917. osigurali Balfourovu deklaraciju, kojom je Velika Britanija obećala podršku stvaranju jevrejskog doma u Palestini. U međuvremenu, Ze’ev Jabotinsky postavio je temelje revizionističkog cionizma (preteče današnje desnice), zagovarajući oružanu samoodbranu, što je dovelo do formiranja Hagane, jezgra buduće izraelske vojske.
Međutim, rast jevrejske populacije izazvao je strah i otpor arapskog stanovništva. Nakon velikih arapskih pobuna kasnih 1930-ih, Britanija je ograničila useljavanje Jevreja, što je dovelo do nasilnog otpora radikalnih cionističkih grupa.
Užas Holokausta presudno je utjecao na svjetsko javno mnijenje i potrebu Jevreja za utočištem. Ujedinjene nacije su 1947. predložile podjelu Palestine na arapsku i jevrejsku državu. Proglašenje Države Izrael 14. maja 1948. odmah je izazvalo rat sa susjednim arapskim zemljama, iz kojeg je Izrael izašao kao pobjednik s teritorijom većom od predviđene.
Ovaj period obilježile su masovne migracije: oko 800.000 Arapa je pobjeglo ili protjerano (događaj poznat kao Nakba ili katastrofa), dok je Izrael istovremeno primio oko 850.000 Jevreja protjeranih iz arapskih zemalja.
Pola stoljeća nakon prvog kongresa, cionizam je ostvario cilj, ali se nova država našla u "neprijateljskom okruženju". Ipak, prekretnice su postignute mirovnim sporazumima s Egiptom (1979) i Jordanom (1994), te Sporazumom iz Osla (1993) s PLO-om. Proces normalizacije nastavljen je 2020. Abrahamovim sporazumima s nekoliko arapskih država.
Međutim, unutrašnja pitanja i dalje dijele izraelsko društvo. Ključna dilema ostaje demografija: kako očuvati jevrejsku većinu uz demokratske standarde, posebno u kontekstu okupacije Zapadne obale i Gaze nakon 1967. godine. Dok ljevica rješenje vidi u dvije države, desnica upozorava na sigurnosne rizike takvog poteza.
Kritika cionizma dolazi iz različitih izvora. Prije 1948. godine, neki religiozni Jevreji protivili su se državi prije dolaska Mesije, stav koji i danas zastupaju marginalne grupe poput Neturei Karta. Sekularni kritičari, s druge strane, upozoravaju na obespravljivanje Palestinaca kao neizbježnu posljedicu etničke države.
Granica između legitimne kritike i antisemitizma često je predmet žustrih rasprava. Liga protiv klevete (ADL) ističe da, iako anticionizam nije nužno antisemitizam, on često koristi antisemitske trope i nenamjerno doprinosi marginalizaciji Jevreja, poistovjećujući postupke izraelske vlade s cijelim jevrejskim narodom.
