Naša historiografija je ponudila nekoliko kvalitetnih političkih biografija, ali se već dugo diskutira i o potrebi da se temeljito istraži uloga Hamdije Pozderca u povijesti Bosne i Hercegovine u razdoblju socijalizma. Nekoliko rasprava i knjiga koje obrađuju i ulogu Hamdije Pozderca više se fokusiraju na pojedine aspekte (suđenje muslimanskim intelektualcima 1983, afera Agrokomerc i sl). U posljednje vrijeme se počinje propitivati njegov odnos prema nacionalnom pitanju u BiH i posebno o nacionalnosti Muslimana.
Pozderac je o tome ostavio puno tragova kako u diskusijama na partijskim forumima tako i u vlastitim knjigama koje je objavljivao. Ukazujemo na njegovu diskusiju na sjednnici Komisije za idejno-politička pitanja iz oblasti obrazovanja, nauke i kulture CK SK BiH 10. januara 1968, na kojem Pozderac u kontekstu diskusija o jezičkoj politici, posebno nakon pojave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje, ističe kako se u BiH mora obezbijediti potpuna sloboda upotrebe "jezičkih varijanti i pisama", te naglašava kako se "mora postaviti pitanje Muslimana naše Republike, pitanje njihovog nacionalnog statusa, a otud – i priznavanje ove narodnosti kao odgovarajućeg faktora jezičke situacije u BiH". Upotreba pojma "narodnost", s obzirom na kontekst diskusije, pledirala je, zapravo, zalaganje za priznanje nacionalog identiteta Muslimana. O tome je Pozderac govorio i na nizu drugih zabilježenih sastanaka krajem 1960-ih godina, ali mi ovom prilikom ukazujemo na ono što je o naciolnalnsti Muslimana sumirao u knjizi Nacionalni odnosi i socijalističko zajedništvo.
U ovoj knjizi on piše o tome kako su jugoslavenski komunisti do 1945. uvažavali nacionalnu posebnost Muslimana, ali se poslije 1945. o tome primjećuje određeni diskontinuitet. "To se naročito ogledalo u političkom zahtjevu za nacionalna opredjeljivanja Muslimana za srpsku, hrvatsku ili za neku drugu nacionalnost u našoj zemlji. Iako se u takvim uslovima ogromna većina Muslimana deklarisala onim što jeste – Muslimani, ipak je jedan broj tražio izlaz u jugoslovenstvu."
Pozderac dalje razvija ideju kako je "jačanje samoupravnih odnosa ponovo je potvrdilo nacionalni status Muslimana kao ravnopravnog naroda u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji" i upućivao na zaključke koje je CK SK BiH usvojio 1968. o tome da su "Muslimani poseban narod".
"Dakle", zaključuje Pozderac, "stavovi Saveza komunista o nacionalnosti Muslimana potpuno su jasni. Ali, ipak, i danas ima pokušaja negiranja muslimanske nacionalnosti. Još uvijek ima pojedinaca i grupa koje nastoje muslimanski nacionalni identitet poistovijetiti sa pripadnšću islamskoj vjeroispovijesti. Oni stavljaju znak jednakosti između Muslimana u nacionlanom pogledu i pripadnika islamske vjeroispovijesti. Javljala su se i pitanja da li za ateistu porijeklom iz muslimanske strukture, koji se osjeća kao Musliman u nacionalnom pogledu, takvo nacionalno osjećanje označava i njegovu teističku, religijsku poziciju. Osnovno što treba imati u vidu kada se govori na ovu temu je to da se ne može nacionalnost i religija identifikovati. Kao što pripadnici srpske, hrvatske, makedonske, crnogorske i slovenačke nacije mogu biti teisti i ateisti, isto tako i pripadnici muslimanske nacije mogu biti teisti i ateisti. Ukoliko to ne bismo prihvatili u teoriji, a i u političkoj akciji, onda bi se time doveo u pitanje marksističko-lenjinistički princip rješavanja nacionalnog pitanja, što za sobom automatski povlači judno drugo pitanje: koje su to snage koje nose progres i koje se bore za nacionalni idenitet i afirmaciju Muslimana kao ravnopravanog naroda sa Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini i ostalim narodima u Jugoslaviji. I komunisti Muslimani kao i komunisti drugih nacionalnosti i narodnosti moraju biti najistaknutiji borci za nacionalnu emancipaciju kako svoga naroda, tako i svih drugih naroda i narodnosti. U tome i jeste puni smisao i suština borbe za ravnopravnost i jačanje bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti".
Dalje je Pozderac isticao kako "postoje i gledišta da je besmisleno stvaranje muslimanske nacije, da se samo iz političkiog oportuniteta može govoriti o muslimanskoj nacionalnoj individualnosti, da Muslimani nisu narod, da su Muslimani u našem nacionalnom životu enigma, da su Muslimani zadocnjeli da budu narod a preuranili da budu nacija itd. i tome slično. Nema potrebe ovdje ulaziti u polemiku sa ovim i sličnim shvatanjima. Dovoljno je za sada istaći da se , kada je riječ i o nacionalnom identitetu Muslimana, istorijski gledano, on iskazuje kao nacionalni identitet i svih ostalih naših naroda na zajedničkoj slovenskoj osnovi unutar granica SFRJ, u specigično-istorijsko-kulturnim i društvgenim prilikama, na podlozi srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika, na kojima izrastaju i specifičnosti njihove nacionalne kulture u najširem smislu riječi".
Napomenimo da je Pozderac na nacionalnost Muslimana gledao iz perspektive marskiste i marksističkog razumijevanja nacije. Danas postoji beskrajno puno pristupa naciji, ali je marksistički pristup tokom 1960-ih i 1970-ih otvorio perspektive priznanja i afirmacije Muslimana kao nacije u Jugoslaviji. Pozderac je, dakle, u to vrijeme i u teorijskom i u praktičnom smislu branio koncept Muslimana kao nacije. Uostalom, u projektu pod naslovom Stav Musalimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja, koji je realiziran od 1967. do 1970. na Fakultetu političkih nauka, a koji je presudno uticao na odluku da se Muslimani tretiraju kao zasebna nacija, Hamdija Pozderac je bio član tima i mada nije bio angažiran kao autor "njegova uloga u realizaciji projekta bila je određena stanovište CK SKBiH u kreiranju politike prema Muslimanima u svim njenim oblicima i fazama" (Enver Redžić).
