Palestinski pokret Hamas zvanično je saopćio odluku koja bi mogla iz temelja promijeniti političke odnose Bliskog istoka. Bakon gotovo dvije decenije upravljanja Pojasom Gaze, pokret je odlučio raspustiti svoje vladajuće tijelo.

Ovim činom otvoren je put prema uspostavljanju tehnokratskog Nacionalnog komiteta za upravljanje Gazom (NCAG), čime se Hamas, barem formalno, povlači iz svakodnevnog civilnog upravljanja teritorijom koju je kontrolirao od 2007. godine.

Zvaničnici Hamasa ističu da je ovo ozbiljan korak prema nacionalnom jedinstvu i omogućavanju civilne vlasti pod vodstvom Alija Shaatha, dok se međunarodna javnost opravdano pita šta će sada biti s izraelskom vojnom operacijom?

Od 7. oktobra 2023. godine, izraelske vlasti su pred licem svijeta uporno ponavljale istu mantru – njihov jedini cilj je uništenje "terorista Hamasa". Međutim, stvarnost na terenu tokom proteklih mjeseci brutalno je demantirala ove tvrdnje. U vrijeme dok su se izraelski zvaničnici u javnosti zaklinjali na borbu protiv militantne grupe, njihove bombe su sistematski sravnjivale sa zemljom čitava naselja, bolnice i škole, rezultirajući hiljadama ubijenih palestinskih civila, među kojima je najviše žena i djece.

Sada, kada se Hamas dobrovoljno povlači iz operativne vlasti, Izrael gubi svoj primarni "razlog" za nastavak opsade i vojnog prisustva. Ako je cilj bio uklanjanje Hamasa s vlasti, logičan slijed događaja bio bi povlačenje izraelske vojske i omogućavanje novom civilnom komitetu da preuzme odgovornost. Ipak, uzmemo li u obzir decenije izraelske politike prema Palestini, nade za takav ishod su minimalne.

Skeptičnost prema izraelskom povlačenju nije neutemeljena. Ona je duboko ukorijenjena u historijskim činjenicama koje pokazuju da je cilj Tel Aviva rijetko bio samo jedna politička ili militantna grupa, već kontinuirana kontrola nad palestinskim prostorom.

Historija palestinskog stradanja i otpora nije niz incidenata, već kontinuirani proces koji traje više od sedam decenija, obilježen stalnim nastojanjima za kontrolom teritorije i sistematskim raseljavanjem stanovništva. Sve je počelo 1948. godine s Nakbom (katastrofom), kada je više od 700.000 Palestinaca prisilno istjerano iz svojih domova, čime su postavljeni temelji za decenije duboke agresije koja traje i danas.

Novi talas okupacije uslijedio je 1967. godine nakon Šestodnevnog rata, kada Izrael zauzima Pojas Gaze i Zapadnu obalu, uvodeći vojnu upravu koja, u različitim oblicima represije, opstaje do savremenog doba. Otpor takvoj politici postao je institucionaliziran kroz simbole poput Dana zemlje 1976. godine, koji i danas podsjeća na konstantu izraelske politike – konfiskaciju palestinske zemlje.

Nepodnošljivi uvjeti života pod dugogodišnjom okupacijom kulminirali su u narodnim ustancima, poznatim kao Prva i Druga Intifada, započetim 1987. godine. Ovi pokreti otpora bili su direktan odgovor na obespravljenost i svakodnevno nasilje kojem je palestinski narod bio izložen. Ipak, Pojas Gaze je ostao najkritičnija tačka, što potvrđuju razorni sukobi iz 1987, 1993, 2008. i 2022. godine. Svaka od ovih faza donosila je novo razaranje, dok se blokada Gaze iz godine u godinu samo produbljivala, pretvarajući ovu teritoriju u ekskomuniciranu enklavu pod stalnim pritiskom.

Danas, od 2023. godine, svjedočimo najkrvavijem poglavlju u modernoj historiji ove agresije. Trenutni genocid u Gazi ne samo da je uzrokovao nezapamćene ljudske žrtve i uništenje infrastrukture, već je doveo i do toga da Izrael trenutno uspostavlja kontrolu nad gotovo 70 posto teritorije Gaze, nastavljajući historijski niz koji je započeo još sredinom prošlog stoljeća.

Iako Hamasov potez raspuštanja vlade nudi priliku za deeskalaciju, izraelska strana za sada ne pokazuje znake povlačenja. Naprotiv, Izrael kategorički odbija čak i upravljanje Gaze od Palestinske samouprave iz Ramallaha, dok istovremeno blokira ulazak novoformiranog Nacionalnog komiteta na teritoriju Gaze.

Odluka Hamasa da se povuče iz vlasti ogolila je situaciju do srži. Ako se izraelska vojska ne povuče u trenutku kada Hamas predaje civilnu upravu, postat će kristalno jasno ono na što historija od 1948. godine ukazuje, a to je da cilj nije bio samo uništenje jedne grupe, već potpuna kontrola nad palestinskim narodom i njegovom zemljom.

Svijet sada čeka da vidi hoće li Izrael iskoristiti ovu priliku za mir ili će nastaviti putem vječne okupacije.