Uz drevne Teodosijeve zidine koje već petnaest stoljeća čuvaju obrise starog Carigrada, podignuta je jedna od manje poznatih, ali arhitektonski izuzetno značajnih džamija Istanbula. Njen vakif bio je Hadim Ibrahim-paša, Bošnjak odgojen u Enderunu, koji je služio na sultanovom dvoru, a kasnije postao drugi vezir Osmanskog Carstva.

Bio je oženjen Fatma-sultanijom, kćerkom sultana Selima I i sestrom Sulejmana Veličanstvenog, a savremenici su ga opisivali kao blaga, dostojanstvena i učena čovjeka, ističe putopisac Hamza Ridžal koji na Putu svile traga za bosanskim ljiljanima. 

- Po njegovom nalogu Mimar Sinan je 1551. godine podigao džamiju, zajedno s mektebom, hamamom i šadrvanom, dok je u neposrednoj blizini kasnije izgrađena i medresa, također prema Sinanovom projektu. U haremu džamije nalazi se i skromno otvoreno turbe vakifa, sačuvano u izvornom obliku. Na prvi pogled, Hadim Ibrahim-pašina džamija djeluje skromno i nenametljivo, ali upravo se u njoj krije jedno od važnijih poglavlja historije osmanske arhitekture. U njoj je, koliko znamo, Mimar Sinan po prvi put izradio tzv. osmerostrani baldahin sistem. Riječ je o konstruktivnom rješenju u kojem se središnja kupola ne oslanja neposredno na četiri masivna stuba, kao u ranijim džamijama, nego na osam nosača raspoređenih u obliku osmougla. U ovoj džamiji oni nisu slobodnostojeći, već su vješto uklopljeni u zidove, čime je Sinan postigao osjećaj prostranosti i otvorenosti unutrašnjeg prostora. Kasnije će upravo taj princip usavršavati u svojim zrelim ostvarenjima - pojašnjava Ridžal u tekstu koji je podijelio na Facebook stranici "Putem svile". 

Glavna kupola promjera dvanaest metara uzdiže se iznad molitvenog prostora, dok se ispred džamije pruža trijem sa pet manjih kupola koje stoje na mramornim stupovima. Današnja munara nije izvorna: teško je stradala u velikim zemljotresima 1648. i 1754. godine, a obnovljena je sredinom osamnaestog stoljeća. Posebnu vrijednost džamije predstavljaju izničke keramičke pločice, među kojima se ističe luneta iznad mihraba ukrašena kobaltno-plavim, tirkiznim, maslinastozelenim i rijetkim ljubičastim tonovima karakterističnim za ranu fazu izničke keramike, poznatu kao damašćanski stil. Ti prefinjeni ornamenti, zajedno s bogatim arabeskama, daju unutrašnjosti naročitu eleganciju.

- Hadim Ibrahim-pašina džamija zato nije samo još jedan vakuf jednog Bošnjaka u Istanbulu. Ona je i svojevrsna Sinanova radionica, mjesto na kojem je veliki arhitekt ispitivao odnos prostora i svjetlosti, tražeći rješenja koja će nekoliko desetljeća kasnije dovesti do njegovih najpoznatijih remek-djela. Danas, skrivena uz stare gradske zidine, ova džamija nastavlja svjedočiti o vremenu kada su ljudi porijeklom iz Bosne sudjelovali ne samo u upravljanju Carstvom nego i u oblikovanju njegovih najljepših građevina - zaključuje Ridžal.