Ima u politici jedna vještina, da ne kažeš ništa, a da ti usta budu puna priče. Ko' kad te pitaju koliko je sati, a ti im kreneš objašnjavati historijat švicarske industrije satova, jer ti je mrsko pogledati na sat. U toj disciplini, čini se, imamo novu olimpijsku nadu. Zove se Darijana Filipović.

Helem, neki dan, čovjek po imenu Slaven Kovačević, kojeg HDZ-ova mašinerija voli predstavljati kao minornu figuru iz Komšićeve stranke, postavi pitanje. Prosto k'o kljukuša. Pitanje koje bi u svakoj normalnoj, da ne kažem civiliziranoj državi, bilo stvar opće kulture i moralnog minimuma. Pitao je, dakle, kandidate te stranke, među kojima je i gospoja Darijana: je li za vas Slobodan Praljak, onaj što je presuđen za udruženi zločinački poduhvat, ratni zločinac ili heroj? Dva ponuđena odgovora. Lakše nego na vozačkom ispitu.

Darijana Filipović. Novo lice za stare, otrovne ideje. Sjela u fotelju na televiziji koja se zove Herceg-Bosna, da slučajno ne zaboravimo čija je i za šta je, i umjesto "da" ili "ne", kaže gospođa Filipović, vješto izbjegavajući ime i Praljka i Haga kao da su kuga, da se ona i Kovačević "ne obraćaju istom biračkom tijelu". I onda, kao i svaki priučeni hoštapler, počne mahati presudom iz Strazbura u slučaju Kovačević, valjda misleći da će tom pravnom zavrzlamom zamagliti suštinu. A suština je, u njenom slučaju, pobjegla od odgovora kao đavo od krsta.

Hajdemo to prevesti s političkog na naš, narodni jezik. Kad ti neko kaže "ne obraćamo se istom biračkom tijelu", on ti zapravo poručuje: "Ja pričam za ove svoje, koji misle kao ja, i zaboli me šta vi ostali mislite. Vaše moralne koordinate, vaša pitanja o zločinu i kazni, vaša percepcija pravde – to za mene ne postoji." To nije politički stav, to je iscrtavanje etničkog tora. To je poruka da je za nju Slaven Kovačević, samo zato što nije u njenom toru, manje legitiman Hrvat, pa samim tim i njegovo pitanje ne zaslužuje odgovor. On je za nju neka apstraktna, neprijateljska masa, a ne sunarodnjak kojem bi, kao buduća predstavnica svih, trebala položiti račune.

Ali zašto? Zašto taj bijeg? Zašto ta farsa? Pa zato što je odgovor na to prosto pitanje zapravo cijeli politički program HDZ-a BiH, čiji je Filipović tek skromni, zamjenjivi šaraf. Nije prošlo ni mjesec dana otkako je ista ta Darijana, čije političko iskustvo stane u prosječan tvit, zaneseno slavila 33. godišnjicu osnivanja tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. One iste tvorevine čije je kompletno vojno i političko rukovodstvo, uključujući i Praljka o kojem ne smije da zucne, pravosnažno osuđeno u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Ne možeš ti, gospoja, u avgustu pjevati ode projektu koji je međunarodni sud okarakterisao kao zločinački, a onda u septembru glumiti finu i neobaviještenu kad te pitaju za glavne očeve tog projekta. To je kao da slaviš Treći Rajh, a onda se praviš da ne znaš ko je bio Hitler.

U toj tački pokaže se njena bijedna politička egzistencija. Ona nije tu da misli, već da ponavlja. Nije tu da odgovara, već da ignoriše. Njen posao nije da gradi mostove, već da utvrđuje zidove tora. Odgovoriti na Kovačevićevo pitanje značilo bi ili se zamjeriti svom biračkom tijelu koje je godinama šopano narativom o herojima i nepravednom Hagu, ili se zamjeriti ostatku svijeta i zdravom razumu. A kad si u takvoj situaciji, najlakše je uraditi ono što je i uradila: proglasiti onog ko pita nelegitimnim i skrenuti priču na desetu temu. To je jedina inovacija koju je njena generacija političara donijela – usavršili su tehniku bijega.

Dakle, kad gospoja Filipović kaže da se ne obraća istom biračkom tijelu, ona je, iznimno, u pravu. Ona se obraća samo onima koji su spremni da žmire na jednu od najmračnijih stranica naše prošlosti. Obraća se onima kojima presude najviših svjetskih sudova ne znače ništa, a mitovi znače sve. Obraća se prošlosti. A mi ostali, koji živimo u sadašnjosti i nadamo se nekakvoj budućnosti, za nju smo samo statistička greška. Srećom po nas, a na njenu žalost, izbori su jedini dan kad ta statistika progovori. A njeno ćutanje o Praljku bilo je glasnije od bilo koje izgovorene riječi. To je bio njen odgovor. I mi smo ga, ne brinite, savršeno dobro razumjeli.