Sjedimo mi tako, običan svijet, po sijelima, po kafama, po Viber grupama. Malo o poslu, malo o djeci, i vazda, ali vazda, dođe na red politika. I ne priča se tu više ko je čiji i ko je šta ukrao – to smo apsolvirali, to je postalo k'o dobar dan. Sad se priča o nečem drugom. O praznini. O onom osjećaju da se, kao u skeču Monty Paythona, vozimo u avionu iz kojeg su pilot i posada davno iskočili. A padobrana nema.

I tako, iz te naše muke i tih naših priča, rodilo se jedno pitanje. Prosto k'o kljukuša, a teško k'o tuč.

Pa vas pitamo, gospodo Vođe, lideri, predsjednici, premijeri, ministri i ostali uhljebi po zvanju: Zar u ovoj cijeloj državi, u svim vašim strankama i među svim vašim savjetnicima, ne postoji JEDNA OSOBA koja bi sjela i napisala realno izvodiv plan strateškog razvoja Bosne i Hercegovine?

Ne, ne mislim na onih 200 stranica šuplje priče koje niko nikad ne pročita, a koje vam pišu neke nevladine organizacije za dobre pare da biste mahali time po Briselu. Ne mislim na floskule o "evroatlantskom putu" i "dobrosusjedskim odnosima". To nam je postalo zvučna podloga za dnevnik, k'o melodija Elise sa linije na čekanju.

Mislim na papir. Jedan. Može i na salveti, ako vam je lakše. Na kojem piše:

NAŠI STRATEŠKI CILJEVI ZA NAREDNIH 10 GODINA:

Energetska nezavisnost – radit ćemo to i to, koštaće toliko i toliko, zadužit ćemo se tu i tu, odgovoran je taj i taj. Rok: tad i tad.

Prehrambena sigurnost – poticat ćemo to i to, zaštitit ćemo domaćeg proizvođača tako i tako. Cilj: ne zavisti od volje komšija i zatvaranja granica za kilu brašna.

Digitalizacija uprave – da ne moram uzimati dan godišnjeg da izvadim rodni list. Odgovoran: taj i taj. Ako ne uradi, leti s posla. Ne prebacuje se u drugu agenciju. LETI!

Modernizacija zdravstva – da nam ljekari ne bježe u Njemačku, a mi da ne nosimo svoje zavoje u bolnicu. Plan je takav i takav.

Dalje...dodajte sami, nismo vam mi plaćeni savjetnici.

I uz taj plan, ide nešto još važnije, nešto što vi izgleda ne poznajete. Zove se CRVENE LINIJE.

Šta su naše crvene linije, gospodo? Znamo li mi uopšte šta ne damo? Imovina? Suverenitet? Rijeke? Šume? Ljudi? Šta je ono ispod čega ova država ne ide? I što je najvažnije: Koje su mjere ako neko te linije pređe?

Je li mjera "oštra osuda" i "izražavanje zabrinutosti"? Je li mjera press konferencija na kojoj ćete se opet s nekim prepucavati? To nisu mjere, to je pozorište lakrdije. Nas zanima konkretno: ako neko krene na državnu imovinu, koja je sankcija? Automatska smjena? Krivična prijava po hitnom postupku? Ekonomska blokada? Šta?

Dokle ćemo, čekati da se vi dogovorite? Je li realno da je jedini plan koji imate "čekaj sljedeće izbore"? Hoćemo li čekati 2026? Ili da preskočimo, pa da se vidimo na izborima 2030, 2034, možda se do tad nešto samo od sebe riješi?

Dosta nam je.

Dosta nam je izbora koji služe samo da vi jedni drugima fotelje izmaknete, a nama se život ne pomjeri ni za milimetar.

Dosta nam je kritika opozicije koja bi, da je na vlasti, radila sve isto, samo sa svojom rodbinom.

Dosta nam je vaše "zabrinutosti" koju izražavate svaki put kad nešto krene po zlu, k'o da ste posmatrači iz UN-a, a ne ljudi koji drže sve poluge u svojim rukama.

Dosta nam je vaših svađa oko nebitnih stvari dok nam se država prazni, a mladi bježe glavom bez obzira.

Ovo nemojte shvatiti kao kritiku. Ovo nije vapaj. Ovo nije molba.

Smatrajte ovo otvorenim pismom naroda.

Naroda koji je umoran od čekanja. Naroda kojem je pun kufer vaše nesposobnosti i vašeg nerada.

Dajte nam plan. Dajte nam ciljeve. Dajte nam crvene linije i pokažite kičmu da ih branite. Ili se sklonite i pustite nekoga ko zna, ko hoće i ko smije.

Jer, gospodo, vrijeme je isteklo jučer. A vi nam uporno nudite prekosutra. Neće moći.