Godinama su se u vijestima pojavljivali kao marginalna pobunjenička grupa iz surovih planina sjevernog Jemena, a danas su Huti postali faktor bez kojeg je nemoguće sklopiti mozaik bliskoistočne sigurnosti. Od napada dronovima na saudijska naftna postrojenja do blokade Crvenog mora koja je uzdrmala svjetsku ekonomiju, pokret Ansar Allah, što u prijevodu znači "Pristalice Boga" (kako se zvanično nazivaju), prešao je put od lokalnog otpora do regionalne sile.

Da bismo razumjeli ko su Huti, moramo se vratiti u devedesete godine prošlog stoljeća. Pokret je nastao u provinciji Saada, na sjeveru Jemena, kao odgovor na ono što su lokalni lideri vidjeli kao ugrožavanje zaydi-šiizma pod naletom selefijskih ideja iz susjedne Saudijske Arabije. Zaydi šiiti su grana islama koja je vladala Jemenom više od jednog milenija, sve do revolucije 1962. godine, a Huti su se pojavili kao čuvari tog identiteta.

Osnivač pokreta Hussein al-Houthi, po kojem grupa i nosi ime, oblikovao je ideologiju koja je mješavina vjerskog konzervativizma i žestokog antiimperijalizma. Njihov slogan, poznat kao "Sarkha" (Krik), jezivo je direktan: "Bog je najveći, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo Jevrejima, pobjeda islamu."

Nakon što je Hussein ubijen 2004. godine u sukobu s jemenskim snagama, vođstvo je preuzeo njegov brat Abdul-Malik al-Houthi, koji je od grupe stvorio discipliniranu vojnu organizaciju. Prekretnica se dogodila 2014. godine, kada su Huti iskoristili haos nakon Arapskog proljeća, zauzeli glavni grad Sanu i protjerali međunarodno priznatu vladu.

Često se u zapadnim medijima Huti opisuju isključivo kao "iranski proksiji". Istina je, međutim, složenija. Iako su ideološki i vojno bliski Teheranu, Huti nisu puko oružje u rukama Irana. Oni su autohtoni jemenski pokret sa sopstvenim ciljevima.

Ipak, podrška Teherana bila je ključna. Kroz godine rata protiv koalicije predvođene Saudijskom Arabijom (koja je intervenirala 2015. godine), Huti su, uz pomoć Irana i Hezbollaha, razvili sofisticiran arsenal koji se kreće od balističkih raketa dugog dometa do preciznih kamikaza-dronova. Danas su oni najmoćnija karika u iranskoj "Osovini otpora" izvan Levanta, direktno ugrožavajući strateške interese Zapada i Izraela.

Dva su ključna razloga zašto svijet danas s neizvjesnošću prati svaki potez Abdul-Malika al-Houthija.

Prvi je, svakako, geopolitika moreuza Bab el-Mandeb. Naime, Jemen se nalazi na "vratima" Crvenog mora. Kroz moreuz Bab el-Mandeb prolazi oko dvanaest posto ukupne svjetske trgovine i skoro deset posto globalnog transporta nafte i gasa. Huti su pokazali da posjeduju vojnu moć da zatvore ovaj prolaz. Napadima na komercijalne brodove, koje pravdaju podrškom Palestini u sukobu u Gazi, oni su prisilili najveće svjetske brodarske kompanije da preusmjere rute oko Afrike, što direktno podiže cijene robe u Evropi i Americi.

Drugi je regionalni balans moći. Huti su jedina snaga koja je uspjela da "ponizi" saudijsku vojnu mašineriju. Nakon devet godina rata, Saudijska Arabija danas traži izlaz iz jemenskog živog blata, svjesna da Hute ne može pobijediti vojnim putem. To Hutima daje ogroman politički legitimitet u arapskom svijetu, posebno među onima koji su nezadovoljni politikom tradicionalnih monarhija prema Izraelu.

Važnost Huta ne leži samo u njihovim raketama, već u činjenici da su promijenili pravila ratovanja. Oni su pokazali kako jedna relativno mala, ali ideološki čvrsta grupa može prkositi globalnim silama koristeći asimetrično ratovanje i stratešku geografiju.

Međunarodna zajednica pokušava balansirati između diplomatskih pregovora i vojnih udara, ali budućnost Jemena, stabilnost Crvenog mora, pa i širi mir na Bliskom istoku, više se ne mogu rješavati bez uvažavanja faktora iz Saade. Na Hute se više ne može gledati samo kao na pobunjenike u sandalama, već kao na gospodare jednog od najvažnijih čvorova modernog svijeta.