Uzrok rata postaje sporedan u onom trenutku kada njegove posljedice postaju globalne, te kada iste uzrokuju pomjeranja na geopolitičkoj šahovskoj ploči. Upravo je ruski napad na Ukrajinu i američko-izraelski napad na Iran, učinio da svi osjećamo posljedice potonjih sukoba. Primjera radi, zbog geopolitičkih implikacija, cijene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Srbiji su nekoliko hiljada kilometara udaljene od ratnih područja, kontinuirano rastu. Sportski kolektivi ne mogu da igraju u svojim matičnim državama, već domaći teren im postaje onaj koji im nudi sigurnost.

U slučaju Dubai Basketaball to je Sarajevo, što je veoma značajno u pogledu dekonstruisana lažnog narativa koji nastoji Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu prikazati kao sigurnosnu opasnost, kroz sekuritizaciju, koju imamo često od strane zlonamjernih srpskih i hrvatskih lobista, pa čak i policymakera. S druge strane, za izraelske klubove, sigurna zonu trenutno predstavljaju Mađarska i Srbija.

Posljedice ćemo tek sabirati

Posljedice ćemo izgleda tek sabirati, a one se ne sagledavaju samo u ekonomskim parametrima, koje šira javnost najčešće potencira. Mišljenja sam da aktuelne geopolitičke promjene donose novu geopolitičku realnost, te drugačiju konstelaciju odnosa, što podrazumijeva da će se buduća savezništva zasnivati na realpolitici i pragmatičnosti, pa tek onda na ideološkoj osnovi. U pogledu Trumpa, jedino je jasno da on nema konkretan fokus u svojoj vanjskoj politici. Emanuel Todd u knjizi "Poraz Zapada" kada tematizira američke vanjskopolitičke aspiracije, kritički iznosi stav da je njihova mana to što se ne zadržavaju na jednom cilju. On ističe da: "Poput hiperaktivnog djeteta, Amerika se muči da zadrži pažnju na jednom cilju".

Od zagovaranja mira, rješavanja sukoba, došli smo do toga da Trump pod izraelskim utjecajem učestvuje u sukobima, a također mu u fokusu više nije toliko ni rješenje situacije u Ukrajini. Trump je "doveo za sto" Putina, te je shvatio da se Rusija mora shvatiti ozbiljno u pogledu rješevanja ukrajinskog pitanja, koje je prema Brezinskom, od neprocjenjive važnosti. Emanuel Todd i neki drugi istraživači, koji tematiziraju međunarodne i geopolitičke odnose sve su bliže teoriji da je Brezinski pogriješio u svojoj procjeni u kontekstu odnosa na relaciji Ukrajina – Rusija u pogledu konačnog epiloga.  

Kada je riječ o Iranu, smatram da ukoliko Iran izdrži do kraja, a sve ukazuje da hoće, njegova pregovaračka pozicija bit će značajno jača u odnosu na cjelokupni period u posljednjih nekoliko decenija. Iran je shvatio lekcije iz "Dvanaestodnevnog rata", koji im je poručio da za njih nisu dobra polurješenja, koja u praksi znače zamrznuti sukob. Iran nije Venezuela, što su zagovarači vojne intervencije, znali, ali se nisu željeli pomiriti sa tom očiglednom činjenicom. Geopolitička nestabilnost uzrokuje i onu unutarnju, jer podatak da svega oko 20% američkih građana podržava vojnu intervenciju i politiku "Israel first", govori nama da Trumpova administracija nema podršku.

Na mir ćemo još čekati

Kada su SAD namjeravale izvršiti invaziju na Irak, prije tog čina, trajala je kontinuirana kampnja uvjeravanja javnosti da je to dobro za američke interese, sada je takvo nešto izostalo, jer je čak i jasnije od situacije u Iraku, da pad iranskog režima nije glavni američki, već izraelski interes. Kao što sam ranije istakao, posljedice očigledo već osjećamo svi. Koliko se ovaj rat dalje oduži, sigurno je da će one biti još veće. Ne bih olahko ulazio u procjenu razmjera ove krize i ne želim je populistički predstaviti kao jednom od najvećih, jer kao što sam istakao, tek slijedi period kada ćemo sumirati posljedice potonje. Javnost je sklona populizmu i stvaranju određenih paranoja, koje imaju negativan efekat po prosječne građane, dok oni nešto informiraniji ipak imaju analitičko znanje procjene koja od nas zahtjeva da budemo racionalni u ovakvim geopolitički nepredvidivim situacijima.

Ukoliko posmatramo Kinu, ona je jedan od važnijih partnera Irana, ali Kini, kao ni Rusiji, ne odgovara da Iran bude superiorniji od njih. Na početku rata istakli su kako su se na vrijeme opskrbili izvorima snadbjevanja od strane drugih dobavljača, ali sigurno je da u ovom trenutku crpljenje SAD odgovara Kini, jer je fokus na drugoj strani. Iako je jasno kako bi urušavanje postojećeg sistema u Iranu, bio značajan udar na Kinu, kao što je rušenje Bashara Al-Asada negativno za utjecaj Irana i Rusije. Naftni disbalans ne utječe previše na SAD, ali će i oni imati značajne posljedice, posebno u pogledu nezadovoljstva svojim poreznih obveznika čiji novci se troše velikom brzinom za podržavanje rata koji je u interesu Izraela.

U ovakvim sukobima, profit i pobjeda je moguća, ali ne apsolutna. Konačni epilog rata će tek pokazati ko je "izvukao" stvarnu korist iz ove situacije, a prema previranjima koja se intenziviraju oko Hormuza, na mir ćemo još pričekati.