U svom suludom manifestu, Brenton Tarrant, kršćanski terorista i masovni ubica, koji je u svom krvavom pohodu u Christchurchu na Novom Zelandu masakrirao desetine muslimana dok su obavljali namaz u džamiji, pisao je kako su za njega "rasne izdajice", tj. bijeli sunarodnjaci koji su prešli na islam te tako "izdali" ono što on smatra izvornim i za njega jedinim prihvatljivim identitetom, daleko gori od muslimanskih migranata. On je takve označio kao primarne mete jer je njihov čin prihvatanja islama tumačio kao vrhunsku, ontološku "izdaju" koja zaslužuje najtežu kaznu i prioritetnu fizičku eliminaciju.

Nažalost, ova dehumanizirajuća i genocidna "logika" nije rezervisana samo za poremećene kršćanske teroriste i ekstremiste na drugom kraju planete.

Ona je daleko dublje i opasnije ukorijenjena u ideološkim temeljima onoga što je bio udruženi zločinački poduhvat, a danas narativ povampirenja paradržavne zločinačke tvorevine Herceg-Bosne.

Inkvizicija nad Bošnjacima

Kada poslušamo riječi katoličkog svećenika, izvjesnog fra Marija Knezovića, izrečene prije koju sedmicu tokom obilježavanja tzv. Divinog dana, suočavamo se s frapantno sličnom matricom genocidnog islamofobnog narativa.

Govoreći o Bošnjacima kroz prizmu "sjemena Tahir-bega Kopčića“, fra Knezović otvoreno spočitava bošnjačkim starosjediocima da su se "odrekli svojih imena, kraljeva i vladara“, te da su "prihvatili silu i zulum nad svojim identitetom i korijenima“ te im imputira historijski grijeh konvertitstva, odnosno "turčenja“.

Ovakva retorika nije tek izolovani incident, već refleksija šireg rasta hrvatskog nacionalno-vjerskog ekstremizma i šovinizma usmjerenog spram Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Izmišljanje i insistiranje na crnoj legendi "prodaje vjere za večeru" ima samo jednu, vrlo jasnu funkciju: potpunu dehumanizaciju Bošnjaka kao uvod za novo genocidno nasilje nad njima.

Proglašavajući cijeli jedan narod "izdajicama vjere pradjedovske“, nastoji mu se negirati ne samo politički subjektivitet, već i samo pravo na opstanak na ovim prostorima. Da ova ideološka dehumanizacija ima stravične, opipljive posljedice, svjedočili smo tokom agresije devedesetih godina, kada su pod istim ovim izgovorima nad Bošnjacima izvršeni zločini genocida, masovnih likvidacija, otvarani konc logori poput Dretelja i Heliodroma, te provođeno brutalno etničko čišćenje.

Zanimljivo je kako se ista ova matrica ogleda i u diplomatskim kuloarima, što potvrđuje i svjedočanstvo bivšeg britanskog ambasadora u Bosni i Hercegovini, Charlesa Crawforda. On je nedavno na X-u podsjetio na svoj razgovor s nekadašnjim članom Predsjedništva BiH, Krešimirom Zubakom, koji ga je ubjeđivao kako su Bošnjaci zapravo "slabi“ Srbi i Hrvati koji su "poklekli" i prešli na islam. Kada ga je Crawford upitao: "Pa zašto ih onda napadate?“, sa druge strane je uslijedio muk.

Takva retorika, čak i od onih koji u bošnjačkoj javnosti ne važe za hrvatsko-katoličke ekstremiste, najrječitiji je dokaz da ovakvi stavovi nisu izuzetak, već dominantni narativ u hrvatskom društvu te da su upravo to ideološki temelji na kojima počiva ovdašnji hrvatski supremacizam i katolički ekstremizam.

Ista velikodržavna agenda koja je devedesetih proizvela UZP danas se javno redefinira i preoblikuje unutar intelektualnih i političkih centara moći u samoj Hrvatskoj. Najbolji primjer jeste skorašnji zagrebački TradFest, klerikalno-konzervativni festival koji je poslužio kao platforma za promovisanje radikalizma pod krinkom tradicije. Upravo se na TradFestu otvoreno raspravljalo o Bosni i Hercegovini kao "propaloj državi“, a islamu kao "opasnosti za kršćansku Evropu". Bošnjake se shodno tome tretiralo kao remetilački faktor, političke uzurpatore i prijetnju, čime se iz hrvatske metropole dao ideološki legitimitet radikalizmu koji se provodi na terenu u Bosni i Hercegovini.

Ovakva agresivna eskalacija nije ostala samo u sferi festivalskih rasprava i crkvenih propovijedi, već je dobila institucionalnu formu kroz službenu politiku Republike Hrvatske. Hrvatski sabor je usvojio "Rezoluciju o osnaživanju političkoga položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini", a što je direktno uplitanje Zagreba u unutrašnja pitanja suverene Bosne i Hercegovine i nametanja rješenja koja duboko zadiru u njen ustavnopravni poredak. Pod izgovorom "zaštite i osnaživanja“ Hrvata, službeni Zagreb zapravo nastoji ostvariti institucionalni nadzor nad političkim procesima u BiH, tretirajući je kao zonu svog legitimnog utjecaja, a Bošnjake kao strano tijelo čiji se politički glas mora neutralizirati i obesmisliti.

A dok zvanični Zagreb i njegove političke ispostave u Bosni i Hercegovini drže predavanja o evropskim vrijednostima, na terenu se provodi ne samo puzajuća, agresivna kroatizacija i katolizacija javnog prostora, već i kampanja organizovanog nasilja spram Bošnjaka, o čemu smo već pisali.

Gdje god je moguće, historijsko i kulturno naslijeđe Bošnjaka se sistematski briše ili marginalizira, dok se javni prostor preplavljuje isključivo jednonacionalnim i jednovjerskim simbolima. Kroz administrativne mehanizme, opstrukcije i simboličko zaposjedanje prostora, nastoji se stvoriti ambijent u kojem je bošnjačko prisustvo nepoželjno ili svedeno na status građana drugog reda, upravo onih "podstanara" o kojima govori fra Knezović.

Kada crkveni velikodostojnici i politički lideri sinhronizovano ponavljaju priču o Bošnjacima kao o "otuđenom sjemenu“ koje je izgubilo pravo na vlastitu djedovinu, oni zapravo pripremaju teren za nove oblike političkog, a vrlo vjerovatno i fizičkog nasilja. To je već sudski dokazani genocidni narativ koji Bošnjake lišava prava ne samo na autohtonost, već i na sami život.

Zaustaviti dok nije kasno

Ignorisanje ovih pojava i svođenje fra Knezovićevih istupa, TradFesta ili rezolucija hrvatskih sabora na "uobičajeno stanje" hrvatske politike predstavlja opasno političko sljepilo koje je prije tridesetak godina Bošnjake koštalo desetine hiljada života. Svako dosadašnje bošnjačko stradanje počinjalo je riječju, zatim papirom, a na kraju nožem i metkom jer se prvo moralo uvjeriti vlastitu javnost da je Bošnjak heretik, mrski odrod, da je odvratni izdajica, Drugi gori od Drugog jer je izdao korijene, dom i porodicu, tuđinu prodao oca i mater koje sada preostala "vjerna djeca" trebaju osvetiti. Sve od navedenog su bile i ostale fundamentalne narativne tačke tradicionalnog genocidnog govora mržnje spram Bošnjaka.

Potpuno je nevažno što takve krvave klevete dolaze od ljudi čiji su preci doslovno imigranti, doseljenici koje su doveli ili osmanski osvajači ili su ih sami bošnjački starosjedioci naselili na svoje posjede i tako spasili od umiranja od gladi, pripadnici vjerskih zajednici koja su inkvizitorskom lomačom nametali svoje učenje po Bosni, a često i sami potomci Bošnjana koji su se zbog crkve odrekli svoga imena, jezika i domovine te se prozivali po susjednim narodima, pa onda toliko puta nasrnuli da unište Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Štaviše, njihova mržnja spram Bošnjaka zbog svijesti o vlastitom bošnjačkom porijeklu je time i veća.

Upravo stoga je od vitalnog značaja za opstanak Bošnjaka i same Bosne i Hercegovine da se ovakvim narativima suprotstavi snažnim, institucionalnim, intelektualnim i političkim odgovorom, odbacujući svaku vrstu konformizma, letargije i traženja kompromisa sa ideologijama koje u svom temelju nose klicu novog genocida nad Bošnjacima.

Dok ne bude kasno.