Kuda ide ovaj svijet? Svakim danom je sve više pitanja o neizvjesnoj budućnosti. Da li smo blizu novih-starih podjela na interesne sfere uticaja, koje su prethodile "hladnom ratu"? Gdje je u tim eventualnim podjelama naša Bosna i Hercegovina?

Sve informacije govore kako se svijet cijepa po nekim starim šavovima.

Američki predsjednik Donald Trump i njegov ruski kolega Vladimir Putin u augustu ove godine su se sastali u vojnoj bazi na Aljasci, koja je imala stratešku važnost tokom tzv. hladnog rata.

Šteta na slabiju stranu

Poslije pregovora na Aljasci Putin ostaje gospodar rata i mira

Baza Elmendorf-Richardson, smještena u blizini Anchoragea (Ankuridža) - najvećeg grada savezne države Aljaske - počela je u 1940. godini. Imala je ključnu ulogu u američkim vojnim operacijama protiv Japana u Drugom svjetskom ratu, ali je vrhunac aktivnosti doživjela nakon 1945. godine, s porastom napetosti između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država.

Do 1957. godine u bazama na Aljasci bilo je stacionirano otprilike 200 borbenih aviona, dok je u regiji instalirano više radarskih sistema.

Baza je danas zadržala velik strateški značaj, posebno usljed sve većeg interesa za Arktik i tamošnja nalazišta nafte. Baza ima blizu 6.000 vojnih zaposlenika.

Iako se očekivao dogovor dva lidera oko Ukrajine, to se nije desilo pa je porasla sumnja u povratak hladnoratovskog doba.

Stvari su se počele ovih dana komplicirati. Osmog oktobra Donji dom ruskog parlamenta odobrio je povlačenje iz Sporazuma sa SAD o upravljanju i odlaganju zaliha plutonija. Radilo se o dogovoru o smanjenju zaliha plutonija, namijenjenog za hiljade nuklearnih bolevih glava iz vremena "hladnog rata". Sporazum je potpisan 2000. godine, a 2011. je stupio na snagu. Njime su se dvije velesile obavezale da će zbrinuti 34 tone plutonija, od čega se može izraditi čak 17 hiljada nuklearnih bojevih glava.

I u bosanskim medijima se sve češće mogu pročitati izrazi o interesnim sferama i tzv. hladnom ratu. Nema temeljitijeg objašnjenja za običan svijet. Nove generacije baš i ne znaju šta je historija tih naziva koji su bili posebno aktuelni u bivšoj državi Jugoslaviji.

Sve je počelo sa tragedijom Poljske koja je 6. oktobra 1939. napadnuta i podijeljena između Sovjetskog Saveza i Njemačke. Već u novembru 1940. došlo je do svađe o sudbini Balkana između ruskog i njemačkog ministra vanjskih poslova Molotova i Ribentropa i zakratko se odustalo od planova podjele ovog prostora.

U 1941. godini, nakon kratkog aprilskog rata i njemačke okupacije krenulo je čerečenje Jugoslavije od Nijemaca, Italijana, Mađara, Bugara...

Dok se masovno ginulo, lideri velikih sila su dijelili male države po svojim planovima. 

U stavu američkog predsjednika Franklina Delano Roosvelta prema Jugoslaviji postajale su kontradikcije. U javnim nastupila u aprilu i decembru 1941. govorio je da treba sačuvati integritet Jugoslavije, a u diplomatskim porukama Winstonu Churchillu zauzimao se za podjelu. Tako je 14. jula u jednoj tajnoj poruci Churchillu žestoko zagovarao podjelu Jugoslavije.   

Prvi put u toku Drugog svjetskog rata Roosevelt, Josif Staljin i Winston Churchill sastali su se na konferenciji u Teheranu, koja je trajala od 28. novembra do 1. decembra 1943. godine.

U Teheranu se, između ostalog, raspravljalo o podjeli svijeta nakon kraja rata. Velika trojka se dogovarala koji će dijelovi Evrope i drugih kontinenata biti objekti podjele na interesne sfere među tim silama.

Do Teheranske konferencije bilo je prihvaćeno mišljenje da je Balkan sfera uticaja Velike Britanije. Nakon susreta u Teheranu Sjedinjene Države odbijaju svaku diplomatsku komunkaciju sa Josipom Brozom. Churchill vodi brojnu prepisku sa Josipom Brozom Titom, a Roosvelt neće ni da odgovori da li je dobio Titova pisma. Churchill 1944. prekida veze sa Dražom Mihailovićem zbog saradnje s nacistima, a Roosvelt odmah nakon toga šalje prve američke misije kod Draže Mihailovića.  

U jednom razgovoru američkog kardinala Francisa Spellmana sa Roosveltom u septembru 1943. godine, dva i po mjeseca prije konferencije u Teheranu, zabilježio je da je Roosevelt spreman u Teheranu podijeliti Evropu na interesne sfere.

Ova zabilješka je objavljena u knjizi Kardinala Spellmana, koji je bio Roosveltov bliski prjatelj, vojni vikar i izrazito uticajna ličnost. Po ovim bilješkama još u toku rata je bilo jasno da će Staljin dobiti Finsku, baltičke države, istočnu polovinu Poljske i Besarabiju. Roosvelt je smatrao da nema smisla suprostavljati se Staljinu. jer on ima silu da do tih teritorija dođe.

Rat je trajao kad je Spellman zabilježio da ga je Roosvelt obavijestio kako će Njemačka biti podijeljena na pet oblasti. Kako namjereno, tako i urađeno. Ni Staljin nije zaostajao, pa je u procentima dijelio Balkan sa liderima USA i UK-a.

Podjele na interesne sfere djeluju neobično za Roosvelta, jer je tokom cijelog Drugog svjetskog rata zagovarao ukidanje kolonijalizma kao izuzetan ljudski čin.  

Vladimir Dedijer otkriva da "u nekim dokumentima u Londonu u Public Record Officeu stoji da su se već u oktobru 1941. vodili razgovori između sovjetske i engleske diplomatije o sudbini pojedinih pokreta otpora u Evropi i o mogućnostima podjele uticaja nad njima. To je bio slučaj i sa Jugoslavijom".

Zbog brzog napredovanja Rusa, vispreni Churchill je ubrzao svoje planove o podjeli interesnih sfera, posebno u Poljskoj i na Balkanu.

Jedan od ključnih sastanaka Churchilla i Staljina se dogodio 9. oktobra 1944. u Moskvi. U svojim memoarima Churchill je dosta detaljno opisao taj dogovor. U Kremlju su se našli on i Staljin i njihovi ministri vanjskih poslova Molotov i Eden.   

Od tada će se govoriti o procentima podjele pojedinih država.

Churcill je zapisao svoje obraćanje Staljinu: "Hajde da sredimo stvari na Balkanu. Vaše armije su u Rumuniji i Bugarskoj. Mi imamo tamo interese, misije i agente. Nemojte da među nama dolazi do nesporazuma u sitnim stvarima. Ono što se tiče Britanije i Rusije, kako bi vam odgovaralo da imate devedeset posto prevagu u Rumuniji, da mi imamo devedeset posto uticaja u Grčkoj, a da u pogledu Jugoslavije bude pedeset-pedeset (fifty-fifty)"?

Napisao je na pola tabaka hartije podjele intersnih sfera. Pored Rumunije, Grčke i Jugoslavije dodao Mađarsku koja je podijeljena pedeset-pedeset i Bugarsku 75 za Ruse, prema 25 za ostale, a onda to doturio preko stola Staljinu. U Memoarima Churchill bilježi:

"Nakon toga je nastala pauza. Zatim je Staljin uzeo svoju plavu olovku i stavio na hartiju veliki paraf, pa nam vratio papir. Da se sve to riješi nije bilo potrebno više vremena nego da se napiše... Poslije toga je nastala duga šutnja. Papir ispisan olovkom ležao je nasred stola. Najzad sam rekao: 'Da se neće smatrati prilično ciničnim ako bude izgledalo da smo ta pitanja, toliko sudbonosna po milione ljudi, tako olahko riješili? Hajde da spalimo hartiju?' 'Ne, sačuvajte je', rekao je Staljin", zabilježio je Churchill u memoarima.  

Odaslana je zajednička poruka Roosveltu sa tog sastanka. U poruci stoji: "Mi moramo da razmotrimo najbolji način kako bismo ostvarili jednu ugovorenu političku akciju o balkanskim zemljama, uključujući i Mađarsku i Tursku".

U susretu ministara vanjskih poslova Molotova i Edena, sutradan 10. oktobra, Molotov je insistirao da je neophodan sporazum o Jugoslaviji. Stvari su ostale na onoj čuvenoj podjeli "fifti-fifti".

Nakon Teheranske konferencije dogodila se Jalta, na Krimu od 4. do 11. februara 1945. Bio je to drugi sastanak Roosvelta, Churchila i Staljina, ali i posljednji za njih trojicu. Za par mjeseci Roosvelt je umro, a Churcill izgubio prve poslijeratne izbore. Tito je tada razočaran rekao: "Rusi nas nisu obavijestili o odlukama u Jalti. One predstavljaju pravi kriminal prema Jugoslaviji".

Vođe velesila Staljin, Rosvelt i Churchill su mu u AVNOJ uvalili poslanike iz predratne Stojadinovićeve skupštine. Iz štaba Josipa Broza su protestirali, ali i prihvatili zajedničku vladu sa pristalicama kralja Petra.

Ostat će zabilježeno da je u Jalti Staljin ponudio Churchillu i Roosveltu da izvrši invaziju na Jugoslaviju preko Istre i Ljubljanskih vrata. I opet su potvrđeni procenti podjela po interesnim sferama.   

Na jedinom ratnom sastanku Josipa Broza Tita i Winstona Churchilla, održanom u Napulju 12. augusta 1944. godine, između ostalog, Churchill je rekao da "Srbija neće partizane, nego Dražu Mihailovića i da srpskom narodu treba dati mogućnost da izrazi svoju volju".

Drugom prilikom je rekao da srpski seljaci žele Dražu i kralja. Sve to će se ponoviti nakon ulaska partizana u Beograd. Milovan Đilas je tada zključio: "Po ovome što se vidi, mi smo u Srbiju došli kao okupatori, kao u stranu zemlju. Cijela Srbija je rojalistička". Churchill je to znao i zato je tražio podjelu Jugoslavije fifty-fifty.   

Prilikom jedne posjete Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera, Churchill ih je primio dok je bio u krevetu, u spavaćoj sobi, gdje je radio po svom običaju do 14 sati. Na kraju sastanka poveo se razgovor o interesnim sferama i Đilas ga je tada upitao: "Šta je tada bilo sa Jugoslavijom?" Churchill je odgovorio: 'Fifty-fifty'. Naravno, tu se nije radilo o teritorijama nego o uticaju", rekao je.

U javnosti Jugoslavije dugo vremena je raspravljano o ovim planovima podjele. To je za jugoslavenske narode najčešće podrazumijevalo podjelu rijekom Drinom. Time bi Srbija, Crna Gora i Makedonija pripale Rusima, a Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija propale bi sferi uticaja Velike Britanije. To zvuči paradoksalno.

Ali i Staljin je u pregovorima u Teheranu i Jalti i prepiskama sa Roosvelton i Churchillom podržavao Dražu Mihailovića. Kad se Churchill odrekao Mihailovića, Staljin je nastavio podršku i još više stao na njegovu stranu. Vjerovatno je računao na dugu historiju odanosti Srbije Rusiji.     

Razgovori velikih sila SAD i Sovjetskog Saveza su šezdesetih i sedamdesetih godina vođeni oko kontrole nauklearnog naporužanja. Tu se ističe riječ: "Detant". To je period smirivanja "hladnog rata". Detant je bio objašnjenje da su Sovjetski Savez i SAD nastojale poboljšati međusobne odnose kako bi riješili napetosti i spriječili izbijanje trećeg svjetskog rata. 

Mnogi danas govore kako je odustajanjem Amera da imenuju ambasadora u BiH znak da ih kao velike sile nema na Balkanu ili da će tu poziciju oni prepustiti Rusiji.

Amerikanci kao da su zaboravili da su tvorci Dejtonskog mirvonog sporazuma, kojim se Bijela kuća donedavno ponosila kao uspješnim procesom pomirenja.  

Nedavni razgovori Trumpa i Putina o Ukrajini bili su isključivo među ovim dvojcem. Bio je to strašan udarac za Evropsku uniju, pa i za Ukrajinu koje niko ništa nije pitao i koje su nemoćno i ljutito sve gledale sa strane. Sve je podsjećalo na Teheransku konferenciju i Jaltu.

Eventualno nemiješanje Sjedinjenih Država neće biti dobro ni u slučaju Bosne i Hercegovine.

Vidjeli smo devedesetih kako bijedne lokalne siledžije, susjedi Bosne, odmah dobiju apetit za teritoriju Bosne i Hercegovine.

Naravno, balkanske siledžije ne smiju ništa napraviti protiv Bosne i Hercegovine bez saglasnosti "velikih" ili nekih novih, za njihove velikodržavne ciljeve povoljnih  međunarodnih okolnosti.

Činjenice o interesnim sferama pokazuju da je sve moguće. Tito je u vrijeme Teheranske konferencije i susreta u Jalti raspolagao sa 500 hiljada boraca, sa velikim zaslugama u Drugom svjetskom ratu, pa je bio nemoćan i vrlo poslušan pred odlukama svjetskih velesila. Njegov poslijeratni otpor Staljinu bio je spašavanje žive glave. Staljin je bio zabavljen sukobom sa Zapadom, pa nije poduzimao ništa, kao što su Rusi uradili vojnom intervencijom u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. godine.    

Možda je upravo sada vrijeme da se Balkan integrira u Evropsku uniju i NATO.