Historija nije bila blagonaklona prema Iračanima. Više od dvije decenije živjeli su bez ijednog savremenog simbola sposobnog da vrati makar djelić njihovog narušenog nacionalnog dostojanstva. I zato se okreću unazad. Vraćaju se u sentimentalni muzej likova koji su nekada utjelovljavali drugačiji Irak: al-Rasafi, al-Sayyab, Nazem al-Ghazali, Yusuf al-Ani, Salim al-Basri, Ali al-Wardi... i, u sadašnjosti, Kadim Al Sahir – možda posljednja preostala "utješna nagrada" u pejzažu unakaženom sektaškom politikom, korupcijom i kulturnim propadanjem.

Ta imena nisu samo kulturne ikone. To su kompenzacijski simboli, emocionalne zamjene za sadašnjost koja nudi malo toga u šta bi se moglo vjerovati. Iračani koji ne mogu pronaći državu koja ih poštuje, politički sistem koji ih predstavlja ili institucije koje im daju osjećaj pripadnosti, umjesto toga traže Irak koji je nekada postojao, a to je Irak poezije umjesto milicija, pjesme umjesto sektaških propovijedi, znanja umjesto neznanja.

Svaka od tih figura postaje svojevrsna moralna medalja, zakačena na prsa građanina koji pokušava uvjeriti sebe da je njegova zemlja nekada zaslužila da se zove državom.

U tom kontekstu, iračka fudbalska reprezentacija pojavljuje se kao najnovija – i možda najkrhkija – utješna nagrada. Tim koji je stigao do Svjetskog prvenstva nakon iscrpljujućih kvalifikacija, ometan na svakom koraku istom onom korupcijom i unutrašnjim sukobima koji muče svaku iračku instituciju od 2003. godine. Ipak, Iračani projiciraju nadu u ovu reprezentaciju da bi ona mogla postati jedina stvar koja ih može ujediniti, makar nakratko, kao narod, a ne kao suparničke sekte.

Ovdje ideja postaje i moćna i opasna.

Iračani od svog tima ne traže fudbal. Traže ono što država nije uspjela pružiti: dostojanstvo, jedinstvo, dostojanstvenu sliku pred svijetom i prolazno uvjerenje da Irak još uvijek može biti nešto više od propasti.

Ovo nije sport. Ovo je očajnički pokušaj stvaranja nacionalne utješne nagrade na fudbalskom terenu. Ali može li jedanaest igrača nositi takav simbolički teret? Je li pošteno očekivati da će tim popraviti ono što su uništile desetine stranaka, stotine milicija i hiljade korumpiranih zvaničnika?

Nedavno je kružio video – koji je objavio sektaški aktivista skrivajući se iza pseudonima – koji prikazuje iračke navijače iz osamdesetih godina kako uglas skandiraju "Irak, Irak" na bagdadskom Narodnom stadionu. Nije bilo "lažnog Iraka", sektaških parola, niti osjećaja da navijanje za nacionalni tim može odati nečiji identitet. Fudbal je jednostavno bio irački. Kao što je svuda u svijetu – reprezentacija predstavlja naciju, a ne frakciju.

Danas je dio navijačke kulture otet. Sektaški klerici iskorištavaju neznanje publike, pretvarajući utakmice u grube prikaze identitetske politike. Pjevaju za sektu, a ne za zemlju, a zatim besramno govore o "nacionalnoj reprezentaciji".

Kako se Iračanin može osjećati kao da ga predstavlja tim čiji navijači ponekad vrijeđaju njegov osjećaj nacionalne, etičke, pa čak i civilizacijske pripadnosti?

Bilo je i težih vremena. Godine 2004. dok su američki tenkovi razarali ulice iračkih gradova, trener Adnan Hamad predvodio je olimpijski tim u Atini. Insistirao je na jednoj rečenici: "Igramo samo za Irak."

To nije bio slogan. Bio je to etički stav u trenutku kada je slika Iraka bila oblikovana ratnim snimcima, a ne sportom. U svojoj knjizi "Okupirani tereni", Hamad piše o fudbalu kao da je to posljednji preostali dio nacije vrijedan odbrane. Razumio je da je tim protuidentitet lažnom Iraku koji su proizvele sektaške stranke i vođe milicija.

Odbio je postati sektaški trener – i zbog toga je kažnjen. Politička klasa mu je kasnije zabranila povratak jer se nije htio pokloniti logici frakcija. Držao se jedne ideje – fudbal nije igra, to je posljednji prostor gdje se Iračani još uvijek mogu zamisliti kao jedan narod. Tragedija je u tome što je Irak koji ga je najviše trebao bio onaj Irak koji mu je zatvorio vrata pred nosom.

I tako se vraćamo na pitanje utješne nagrade.

Iračani ne prate svoju reprezentaciju samo iz ljubavi prema fudbalu. Prate je jer traže simboličnu nadoknadu za sve što su izgubili: državu, sigurnost, povjerenje, budućnost. Žele sebi reći: "Barem imamo reprezentaciju."

Kao što kažu: "Barem imamo al-Sayyaba, al-Ghazalija, al-Sahira..." To je ista rečenica u različitim oblicima: Nemamo državu, ali imamo podsjetnike da smo je nekada zaslužili.

Ali fudbal, koliko god magičan bio, ne može zamijeniti politiku. Ne može obnoviti slomljeno društvo. Ne može cijelom narodu dati ono što im je stvarnost uskratila.

Može ponuditi trenutak radosti, prelijepu iluziju jedinstva, kratki bijeg od tereta svakodnevice. Ali sve to završava sudijskim zviždukom, a sljedeće jutro zemlja ostaje nepromijenjena.

Širom svijeta, nacionalni timovi su ogledala svojih nacija. Analitičari njihove nastupe tumače kao tragove unutrašnjeg funkcioniranja društva. Kada je riječ o dubokom nacionalnom identitetu, štampa ne oklijeva da govori otvoreno.

Britanski mediji, naprimjer, otvoreno opisuju englesku reprezentaciju kao autentičniji izraz zemlje od njenih političara – koje je The Guardian jednom uporedio s "pacovima koji se bore u vreći".

U Iraku je slika surovija. Tražimo utješnu nagradu u fudbalu, dok prava nagrada koja nam treba nije gol postignut protiv protivnika, već država izgrađena nasuprot historiji. Želimo tim koji pobjeđuje, ali još uvijek nemamo zemlju koja pobjeđuje.

I tako pitanje postaje neizbježno: Je li dovoljno polagati nade u jedan tim, a samu naciju ostavljati bez nade? Je li dovoljno slaviti novu utješnu nagradu dok glavna nagrada – dostojanstven, pravedan, nesektaški Irak – ostaje van dohvata?

Odgovor je, bolno, jasan: Nijedan fudbalski tim ne može nadoknaditi izgubljenu domovinu. Nijedna utješna nagrada ne može zadovoljiti narod koji je izgubio sve. Pa ipak, Iračanin će sjediti pred ekranom, navijati, tugovati, slaviti, plakati – jer više nema luksuz da napusti čak ni posljednju utješnu nagradu koja mu je preostala, piše britansko-irački novinar Karam Nama za Middle East Monitor.