Dok se svojski trude skrenuti nam pogled na drugu stranu, iza kartonskih kulisa prividnog napretka odvija se tiha finansijska kataklizma koja prijeti da Kanton Sarajevo baci na koljena. Podaci o kretanju duga i budžeta, koje vladajuća garnitura vješto skriva iza populističkih fraza i estetskih intervencija u gradskom tkivu, otkrivaju zastrašujuću istinu o četverogodišnjem mandatu koalicije Trojka. Nije riječ o razvojnom ciklusu, već o planskom iscrpljivanju javnih resursa i ostavljanju spaljene kase u amanet onima koji dolaze. Analiza zvaničnih finansijskih pokazatelja ne ostavlja prostora za sumnju: svjedočimo najneodgovornijem upravljanju javnim finansijama u modernoj historiji glavnog grada, čije će posljedice osjećati generacije.

Eksplozija duga koja se dogodila u periodu od 2022. do 2026. godine nema presedana. Hladna statistika je neumoljiva: na kraju 2022. godine, ukupan dug Kantona Sarajevo iznosio je relativno podnošljivih 346,94 miliona KM. Međutim, projekcije zasnovane na zvaničnim dokumentima i već preuzetim kreditnim obavezama pokazuju da će do sredine izborne 2026. godine taj dug eskalirati na alarmantnih 839 miliona KM. U samo četiri godine, dug je porastao za nevjerovatnih 141,8 posto. Da bi se ova cifra demistificirala i prevela na jezik običnog čovjeka, dovoljno je reći da je svaki građanin Kantona, od novorođenčeta do penzionera, na kraju mandata Trojke zadužen sa skoro 2.000 KM (tačnije 1.986 KM), dok je prije njihovog dolaska taj teret iznosio oko 827 KM po glavi stanovnika. To nije samo brojka, to je fiskalna omča koja se steže oko vrata svakog domaćinstva. Posebno zabrinjava činjenica da je rast duga dramatično nadmašio rast budžeta. Udio duga u godišnjem budžetu skočio je sa 28,4% na čak 42 posto, što je jasan indikator da se Kanton opasno približava zoni fiskalne insolventnosti, gdje prihodi više neće biti dovoljni ni za servisiranje postojećih obaveza, a kamoli za razvoj.

Logično pitanje koje se postavlja jeste: gdje su nestali milioni? Ako se Kanton zaduživao rekordnom brzinom, a istovremeno ubirao i rekordne porezne prihode, zašto građani na terenu ne vide srazmjeran boljitak? Odgovor leži u crnoj rupi netransparentne potrošnje i političkog klijentelizma. Ogromna sredstva, umjesto u strateške infrastrukturne projekte i restrukturiranje javnog sektora, usmjeravana su u diskrecione fondove pod direktnom kontrolom vladajućih struktura, sumnjive savjetničke ugovore i grantove nevladinim organizacijama koje su služile kao paravan za jačanje stranačke baze. Istovremeno, finansijske injekcije upumpavane u vječite gubitaše poput GRAS-a i drugih komunalnih preduzeća nisu dovele do ozdravljenja, već su se jednostavno topile u novim slojevima stranački uhljebljene administracije, dok su autobusi i dalje gorjeli, a vodovodne cijevi pucale. Milionski krediti podizani su za megalomanske, parcijalne rekonstrukcije ulica i trgova bez jasnih studija izvodljivosti, čiji su se troškovi magično multiplicirali tokom izvođenja radova, a na što su stidljivo upozoravali i revizorski izvještaji. Novac je potrošen, ali stvarni problemi – od saobraćajnog kolapsa do zagađenja – ostali su neriješeni, čak i produbljeni.

Šta, dakle, Trojka ostavlja građanima u amanet nakon svog odlaska? Ostavlja budžet u kojem se gotovo svaka druga marka prihoda mora odvojiti za otplatu dugova i kamata, čime se blokira svaka mogućnost za buduća ulaganja. Iako su se hvalili najvećim budžetom u historiji, koji je 2026. dosegnuo skoro dvije milijarde KM, taj budžet je postao gigant na staklenim nogama, opterećen obavezama koje ga čine rigidnim i nerazvojnim. Građani su, umjesto obećanog prosperiteta, suočeni s padom kvaliteta života, svakodnevnim komunalnim haosom, redukcijama vode i struje i poskupljenjima usluga koja su direktna posljedica lošeg upravljanja i prebacivanja tereta neefikasnosti na leđa krajnjih korisnika. Ostavlja se iluzija napretka plaćena budućnošću vlastite djece.

Ovakvo stanje predstavlja tempiranu političku minu za bilo koju novu vlast koja preuzme upravljanje Kantonom nakon izbora 2026. godine. Pobjednik izbora neće ući u kabinet, već u minsko polje. Suočit će se sa "zapaljenom kasom" – ispražnjenim rezervama, dospjelim kreditnim ratama prema međunarodnim finansijskim institucijama i obavezama koje će paralizirati sistem. Nova vlada neće imati luksuz da planira razvoj, već će se baviti pukim preživljavanjem i sprečavanjem potpunog bankrota. Bit će primorana na donošenje nepopularnih i bolnih rezova: smanjenje socijalnih davanja, zaustavljanje svih kapitalnih projekata i vjerovatno uvođenje novih nameta. Time se zatvara začarani krug – Trojka je kupovala socijalni mir i glasove na kredit, a ceh će platiti i građani i njihovi politički nasljednici. Upravo ta spoznaja stavlja politiku odlazeće garniture u kontekst jednog od najgorih primjera fiskalne neodgovornosti, gdje se kratkoročni politički interes stavio iznad dugoročne stabilnosti i budućnosti cijele zajednice. Pitanje s početka teksta ostaje da lebdi u zraku, ali odgovor je bolno jasan: ceh će, kao i uvijek, platiti građani Sarajeva.