Fudbalski catenaccio bio je strategija, prvobitno razvijena u Švicarskoj, a popularizirana u Italiji, koja je prioritet davala čvrstoj odbrani i strogom markiranju igrača. Ideja je bila da nema potrebe za posjedom lopte i građenjem igre. Bilo je dovoljno zaštititi sopstveni gol, izvesti kontranapad i nadati se da će protivnik biti zatečen. To je pasivna strategija, danas uglavnom zastarjela, koju koriste samo timovi koji sebe smatraju inferiornim. Ekipe koje sebe smatraju superiornim žele biti agresivne i zadržati posjed kako bi diktirale tempo igre. Catenaccio je strategija za izbjegavanje poraza, a ne strategija za pobjedu.

Evropska ekonomska politika je svojevrsni catenaccio koji otkriva ili osjećaj inferiornosti – ili, što je još gore, političku preferenciju prema inferiornosti – u odnosu na SAD i Kinu. Stalna igra u defanzivi uveliko otežava napredak.

Kineska ekonomska strategija, koju su SAD uveliko počele oponašati posljednjih godina, bila je jasna tokom protekle decenije: uložiti sva potrebna javna i privatna sredstva kako bi se postalo globalni lider u strateškim sektorima. Naravno, to je popraćeno strategijom zaštite domaće industrije – ali bez masovnih ulaganja, sama zaštita ne bi postigla ništa. Ova investicija je profitirala od ogromnog unutrašnjeg tržišta, gdje kompanije mogu rasti i razvijati se dok ne dosegnu razmjere potrebne da postanu svjetski lideri, kao i od žestoke konkurencije koja podstiče inovacije. Sve je to podržano subvencijama i javnom infrastrukturom usmjerenom na strateške industrije.

Plan "Proizvedeno u Kini 2025", osmišljen 2015. godine, postavio je smjernice koje su od tada ažurirane i proširene kroz uzastopne petogodišnje planove. Rezultat je bio ukupni deficit javnog sektora procijenjen, zavisno od definicije, na između 8 i 15 posto BDP-a, uz javni dug od oko 100 posto BDP-a.

Ishod je dobro poznat: Kina je postala lider u najsavremenijim industrijama i sve više dominira sektorima s visokom dodanom vrijednošću, gdje direktno konkurira evropskom izvozu.

Prije otprilike deset godina, SAD su shvatile da će Kina postati snažan konkurent i pokušale su se suprotstaviti toj strategiji mjerama obuzdavanja, uključujući ograničenja uvoza, sankcije i, u novije vrijeme, carine. Ali to nije uspjelo. Kineski uvoz, mjeren dodanom vrijednošću i uključujući indirektni uvoz, pao je za svega 2 posto, dok su mjere obuzdavanja zapravo podstakle još veća kineska ulaganja.

Naprimjer, nakon što su 2018. godine uvedena ograničenja u tehnološkom sektoru, Kina je tehnologiju označila kao sektor nacionalne sigurnosti, a danas se direktno takmiči sa Silicijskom dolinom u oblasti vještačke inteligencije i poluvodiča. Što je više ograničenja uvođeno, Kina je postajala odlučnija u postizanju samoodrživosti u strateškim sektorima.

Kada su SAD pokrenule carinski rat s Kinom 2025. godine, trebalo je samo nekoliko sedmica da se otkrije kineska superiornost u pregovorima. Kina je zaprijetila prekidom isporuke rijetkih zemnih metala, 17 hemijskih elemenata ključnih za modernu tehnologiju i energetsku tranziciju. SAD su brzo shvatile da bi u roku od nekoliko sedmica mogle ostati bez ključnih komponenti za računare, baterije, te medicinsku i vojnu opremu.

U tom trenutku, SAD su promijenile strategiju, odlučivši oponašati Kinu i investirati sve resurse potrebne za nezavisnost u snabdijevanju strateškim materijalima. Projekt "Trezor" za ulaganja u rijetke metale, subvencije za proizvodnju poluvodiča, javna ulaganja u tehnološke kompanije i grupa privatnog kapitala Ministarstva odbrane – sve su to manifestacije američke želje da ojača svoju ekonomiju kroz investicije kako bi postala manje zavisna od Kine.

SAD su zaključile da catenaccio nije funkcionirao i da se moraju ojačati prije nego što se upuste u novi trgovinski rat s Kinom. Od tada se ton odnosa promijenio. U toku su pregovori o olakšavanju međusobnih ulaganja, a Trump i Xi bi se ove godine trebali sastati tri puta.

Evropa je, međutim, ostala samozadovoljna pred usponom Kine, posebno njemačke automobilske industrije, dok su evropske zemlje i dalje više zaokupljene praćenjem fiskalnih politika svojih susjeda nego ulaganjem u smanjenje tehnološkog jaza u odnosu na SAD i Kinu.

U Draghijevom izvještaju iz 2024. preporučeno je povećanje evropskih ulaganja za 5 posto BDP-a godišnje tokom desetljeća, djelimično finansirano euroobveznicama, kako bi se smanjio jaz u produktivnosti sa SAD-om. Prošle su dvije godine, provedeno je tek oko 20 posto preporuka, a povećanje ulaganja bilo je minimalno.

Isto se dogodilo s preporukama Lettovog izvještaja o uklanjanju prepreka unutar jedinstvenog tržišta. Jedva 10 posto je realizirano, a Evropa i dalje ima nacionalno fragmentirano unutrašnje tržište koje ozbiljno ograničava rast i produktivnost preduzeća.

Što je još gore, pregovori o sljedećem evropskom budžetu kreću se u suprotnom smjeru. Rasprava se ne vodi o tome koliko povećati budžet kako bi se Evropi osigurala javna dobra potrebna za napredak u vrhunskim tehnologijama, već o tome koliko ga smanjiti. Evropski budžet je jasna politička poruka da Evropa ne želi konkurirati Kini ili SAD-u.

Većina evropskih zemalja, naročito one tzv. "štedljive", i dalje preferiraju biti male države u svijetu kojim dominiraju velike sile. Politički, to je komfornije i izbjegava potrebu za ambicioznim odlukama. Ali to osuđuje evropske građane na zaostajanje za SAD-om u produktivnosti, za Kinom u industrijskim kapacitetima, te na zaostajanje u vojnim i tehnološkim sposobnostima.

Naravno, Evropa se mora braniti kada SAD ili Kina usvoje trgovinske mjere koje joj štete. Ali ako ne ulažemo u sopstveno jačanje i ako nemamo istinsko jedinstveno evropsko tržište koje bismo ponudili kao polugu, naša pregovaračka moć je ograničena. Trgovinski rat s Kinom mogao bi nas preko noći lišiti ključnih materijala. Trgovinski rat sa SAD-om mogao bi nas izvršnom uredbom odsjeći od odbrambenih zaliha ili pristupa naprednim modelima vještačke inteligencije.

Ne zaboravimo, u trgovinskim ratovima nikada nema pobjednika. Na kraju potrošači plaćaju cijenu carina.

Evropska politika ostaje usidrena u prošlosti i još uvijek vjeruje da su štednja, trgovinski suficiti i pridržavanje fiskalnih pravila dovoljni. Pritužbe da je kineska valuta potcijenjena samo su način izbjegavanja reformi i ulaganja koja su zapravo neophodna.

Stvarnost je takva da su prošle četiri godine od ruske invazije na Ukrajinu, a još uvijek nema zajedničkog evropskog odbrambenog projekta. Nismo postigli značajan napredak u pogledu bankarske unije, integracije tržišta kapitala, euroobveznica ili evropskih javnih dobara potrebnih za suočavanje s ovom novom geoekonomskom realnošću. To sigurno nije zbog nedostatka ideja ili preporuka.

Politička retorika govori o strateškoj autonomiji kao odgovoru na slom međunarodnog poretka, ali stvarnost je da evropski lideri ne vjeruju da trenutna situacija zahtijeva veći napor ili politike drugačije od onih iz prošlosti.

To je catenaccio malog tima čija je ambicija jednostavno – ne izgubiti, piše Angel Ubide za El Pais.