Slika lakog naoružanja u plamenu koje su pripadnici Radničke partije Kurdistana (PKK) u ceremoniji, koja simbolično označava početak razoružanja te terorističke organizacije, stavili na lomaču je vizualni prikaz kraja jedne bezmalo pola vijeka duge ere moderne Turske. Kraj duge noćne more, može se reći.
Dugo anticipirana ceremonija, koja se desila u petak, 11. jula, u gudurama planina blizu iračkog grada Sulejmanije, bila je logistički komplikovana operacija za čiju realizaciju su u koordinaciji djelovali Ankara, Bagdad, Erbil i Sulejmanije, što će reći dvije vlade država, Regionalna vlada Kurdistana, odnosno Barzani klan i Talabani klan koji de facto vlada Sulejmanijom. Predstavnici svih nabrojanih, kao i predstavnici Stranke narodne jednakosti i demokratije (DEM) su prisustvovali ceremoniji.
Nije bilo direktnog prijenosa iz sigurnosnih razloga – sav vizuelni materijal je objavljen sa kašnjenjem. U želji da požuri sa vijestima, prije nego je vizuelni materijal objavljen, pisac Reutersove vijesti je izmislio da se ceremonija odvijala u pećini – nebitan, ali zanimljiv detalj.
Dakle, tridesetak terorista predvođenih jednom od liderki PKK-a i kopredsjednicom tzv. Unije kurdistanskih zajednica (KCK) – jedne od konstrukcija PKK-a – Bese Hozat (pravo ime Hülya Oran) je sišlo sa planine, položilo oružje u neku vrstu kazana i zapalilo ga.
Nakon toga je pročitana izjava da su uništili oružje "svojom slobodnom voljom" kako bi pokazali svoju spremnost da "od sada nadalje vode našu borbu za slobodu, demokratiju i socijalizam kroz demokratsku politiku i pravo".
Nekako u isto vrijeme dopisnik CNN Türka iz Washingtona je razgovarao Tomom Barrackom, ambasadorom Sjedinjenih Američkih Država u Ankari i specijalnim predstavnikom za Siriju. Njegova ekselencija je "priznala" ono što svi zapravo znaju – SDF (Sirijske demokratske snage) je YPG (Narodne zaštitne jedinice), a YPG je derivat PKK-a.
No mnogo bitnije od tog konstatovanja očiglednog je izjava da Amerika SDF-u "ne duguje pravo da uspostave nezavisnu vladu unutar države". Dugujemo im razuman put do nove tranzicijske vlade.
I unutar ovog novog režima, moramo biti razumni u vezi s tim kako će se integrisati u jedinstvenu sirijsku vladu.
- Ponudio je pomoć za tu integraciju: Okupit ćemo vas, arbitrirati, posredovati i pomoći vam. Ali ako ne možete postići dogovor, nećemo vam zauvijek biti dadilja ovdje. To je ono što predsjednik radi svugdje na Bliskom istoku.
Paksoy je zapravo postavio samo jedno pitanje iz tri dijela: "Prvo, rekli ste: U Siriji neće biti federalne vlade. Jedna Sirija, jedna zastava, jedna vojska.
S druge strane, postavili ste Shari uvjet da "zaštiti SDF" i treće uz to, Pentagon je za sljedeću godinu dodijelio 130 miliona dolara SDF-u. Ako kažete jedna vojska... Hoćete li prikupiti oružje od SDF-a i raspustiti organizaciju?
Izlaz iz neobranog grožđa ekselencija je našao u smijehu i šali:
- Barrack se nasmijao. Pitanje je vrlo dobro, ali vrlo opasno - rekao je.
Zatim se našalio: - Neki dijelovi pitanja su mi izvan dosega. Dozvolite mi da nazovem predsjednika Trumpa i pitam ga - piše Paksoy u Hürriyetu. Toliko o jasnoći ili bolje raštimovanosti Trumpove administracije.
Jedanesti jul je svakako historijski datum i kraj jednog perioda. Međutim, kraj tog perioda istovrijemeno znači početak novog, kojeg je predsjednik Recep Tayiip Erdoğan najavio sljedećeg dana 12. jula, u također historijskom govoru na 32. konsultativnom sastanku Stranke pravde i razvoja (AKP).
- Danas je zora velike i snažne Turske - je najkraći sažetak govora koji će biti dugo i pažljivo analiziran ne samo u Turskoj nego i svijetu. Pažljivo struktuiran, tako da ništa nije izostalo – emocije, razum, upozorenja, historijski pregled i samokritika, te vizija budućnosti, kako domaće tako regionalne i svijetske – govor je pre svega odisao optimizmom.
- Svaki red je sadržavao kritike jučerašnjeg uniformisanog, pučističkog načina razmišljanja, smjela zapažanja o današnjim globalnim opsadama i nade o politici budućnosti - piše Mahmut Övür u Sabahu.
Kritikujući prošlost Erdoğan je rekao:
- Naravno, neka od državnih nedoličnih djela također su odigrala ulogu u tome. neriješena ubistva i zatvor Diyarbakır bili su među njima. Sela su izgorjela, ljudi su bili prisiljeni migrirati preko noći, majke koje nisu mogle govoriti kurdski sa svojom djecom u zatvoru, samo su neka od tih nedoličnih djela.
Umjesto da okončaju terorizam, ove nezakonite i nelegitimne metode borbe, naprotiv, podsticale su ga i pojačavale, pružajući terorističkoj organizaciji plodno tlo za iskorištavanje.
S druge strane, upravo je Erdoğan taj koji je u proteklih 24 godine ispravljao historijske nepravde i stoga ima pravo da kaže:
- Danas sviće velika i moćna Turska. Sada ćemo sjesti i razgovarati. Ne oružjem i nasiljem, ne zbog sukoba, već zbog ljubavi i bratstva, uklanjajući barijere terora, i razgovarat ćemo licem u lice, srcem u srce.
Podsjećajući da je projekat "Turska bez terora" započeo revolucionarnim potezom lidera Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) Devleta Bahçelija, Erdoğan je najavio novi savez:
- AK partija, Stranka nacionalističkog pokreta, Stranke narodne jednakosti i demokratije (DEM), barem smo mi odlučili da ovim putem koračamo zajedno kao trio. Imamo problema, u problemima smo; budući da imamo problema, budući da smo u problemima, budući da se udružujemo, uz Božiju dozvolu, savladat ćemo ove prepreke.
Övür u ovome ne vidi samo prvi znak otvorenog saveza ove tri stranke, nego i stvaranje uvjeta za donošenje građanskog ustava.
Ako se zna da je Republikanska narodna partija (CHP) bila najveća prepreka donošenju građanskog Ustava, onda su jasne implikacije stvaranja novog saveza. Postaje sve očiglednije da je CHP bila stranka koja je podmetala klipove u točkove projekta "Turska bez terora" još prije nego što se on tako zvao.
Prije svega podilazeći najradikalnijem krilu DEM-a, stranke koja se tek raspuštanjem PKK-a oslobađa tih toksičnih utjecaja. Zato nije čudo da umjesto da pozdravlja historijski dan početka razoružanja PKK-a Özgür Özel histerično krešti nekoherentne bedastoće.
Kao što je na unutrašnjem planu naglasak na "triju", tako je na vanjskopolitičkom planu u govoru stavljen akcenat na tursko-kurdsko-arapsko jedinstvo. (To je, uzgred, ponukalo, Özela da napravi idiotsku analogiju, ako je DEM kurdska, MHP turska, to znači da je AKP arapska, reče i ostade živ.)
- Želim ovo ovdje izraziti svom iskrenošću; ne zaboravite da nije samo pitanje naših kurdskih građana, već i pitanje moje kurdske braće i sestara u Iraku i Siriji naše pitanje. Razgovaramo i razgovaramo o ovom procesu s njima, i oni su veoma sretni. Neophodno je da naša kurdska braća i sestre u Siriji žive u miru, spokoju i sigurnosti...
Ako su Turci, Kurdi i Arapi zajedno, ujedinjeni, ujedinjeni, onda postoji Turčin, Kurd i Arapin. Kada se razdvoje, kada su podijeljeni, kada se udaljavaju, postoji poraz, poniženje i tuga. Danas mi prekidamo i preokrećemo ovu prljavu igru, ovu prljavu shemu, ovaj pokret nesloge. Historija se ponavlja. Danas se Turci i Kurdi ponovo grle s ljubavlju, bez ikakvih prepreka. Danas se duh Manzikerta, jerusalimski savez, srž Rata za nezavisnost se preoblikuje.
Implikacije navedenog je najbolje opisao Bercan Tutar u Sabahu:
- Turska je poremetila "imperijalni balans" velikih sila protiv naše zemlje i regije. Lišila je okupatorski način razmišljanja i zaštitničke snage koje su stoljećem kontrolisale Tursku polugom separatizma i reakcionizma svih njihovih utjecaja i razotkrila njihove prljave sheme.
Vremena se mijenjaju. To također znači da se mijenjaju granice, strategije i taktike. Sa svojim geografskim zaleđem koje ujedinjuje tri kontinenta i svojom historijskom dubinom, Turska, koja se nalazi i na raskrsnici svijeta i na tranzitnoj ruti energetskih bazena, više ne može biti obuzdana nijednom silom.
Stoga je potez od 11. jula globalni ultimatum koji je svijetu postavila velika Turska uoči nove ere. Nesumnjivo, svako ko želi bolje shvatiti prirodu ovog poteza i njegove buduće implikacije trebao bi ponovo pročitati historijski govor gospodina Erdoğana. U ovom historijskom govoru, koji je manifest nove i velike Turske, predsjednik artikulira sve što je potrebno na najsažetiji način.
Neki ljudi to još ne shvataju, ali Turska piše novu historiju... – navodi Mahmut Övür.
