Teroristički napadi, pandemije, ratovi ili ekonomske krize kod ljudi ne izazivaju samo strah, već i neodoljivu potrebu da shvate "zašto". Iako često mislimo da je internet krivac za poplavu dezinformacija, nauka otkriva da su teorije zavjere drevni ljudski mehanizam odbrane od neizvjesnosti, prisutan od antičkog Rima do danas.

Društvene krize – bilo da je riječ o avionskim nesrećama, prirodnim katastrofama ili ratovima – dovode u pitanje postojeće strukture moći i norme ponašanja. Budući da ljudi imaju fundamentalnu potrebu razumjeti zašto se negativni ili neočekivani događaji dešavaju, oni stvaraju "narative osmišljavanja". Ovi narativi često poprimaju oblik teorija zavjere: uvjerenja da se grupa moćnih i zlonamjernih pojedinaca tajno udružila radi postizanja nezakonitog cilja.

Iako su se neke zavjere kroz historiju ispostavile kao istinite (poput skandala Watergate), većina njih nema dokaza. Ipak, one postaju sastavni dio načina na koji pamtimo prošlost.

Mit o "internetskoj eri" zavjera

Uobičajena je pretpostavka laika i novinara da danas živimo u „dobu konspiracizma“, prvenstveno zbog interneta i društvenih mreža. Međutim, empirijski dokazi sugeriraju da je ova ideja pogrešna.

Joseph E. Uscinski i Joseph M. Parent, politolozi, su 2014. godine proveli su opsežno istraživanje analizirajući čak 104.803 pisma čitalaca objavljena u New York Timesu i Chicago Tribuneu u periodu od 1890. do 2010. godine. Njihov zaključak je iznenađujući: prevalencija teorija zavjere nije se povećavala tokom vremena. Internet je možda samo zamijenio prenošenje glasina "od usta do usta", ali nije povećao sklonost ljudi ka takvom razmišljanju.

Podaci su pokazali dva velika historijska skoka u konspirativnom sadržaju, ali nijedan nije u našoj deceniji. Naime, neposredno prije 1900. godine, tj. na vrhuncu druge industrijske revolucije, kada su brzi tehnološki napredak i uspon velikih kompanija stvorili osjećaj nesigurnosti među običnim građanima. Potom su tu kasne 1940-te i rane 1950-te, doba koje je označavalo početak Hladnog rata i doba makartizma, perioda kada su teorije zavjere uglavnom bile fokusirane na strah od komunizma.

Slične zaključke nudi i studija o povjerenju građana u politiku unutar Evropske unije (Andeweg, 2014). Iako je povjerenje nisko, ono ne opada kontinuirano, već fluktuira ovisno o specifičnim događajima poput ekonomskih recesija. Također, istraživanja pokazuju da teorije zavjere nisu specifičnost Zapada – one su prisutne svuda, od Istočne Evrope i Azije do Južne Afrike i Bliskog istoka, što sugerira da su dio ljudske prirode, a ne kulturološki fenomen.

Od Nerona do finansijske krize: Historija se ponavlja

Gotovo svaka velika kriza u historiji potaknula je teorije zavjere. Finansijska kriza iz 2008. godine iznjedrila je priče da su je demokratski bankari izazvali namjerno kako bi Obama pobijedio na izborima. Klimatske promjene nazivaju se prevarom, a ratovi se objašnjavaju isključivo tajnim interesima naftnih kompanija.

Jedna od najdugotrajnijih meta teorija zavjere kroz historiju je vezana za jevrejsku populaciju.

U srednjem vijeku Jevreji su optuživani za neuspjehe u križarskim ratovima i širenje kuge. U Drugom svjetskom ratu Hitler je poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu pripisivao jevrejskoj zavjeri, a sovjetski komunizam nazivao „judeo-boljševizmom“. Ironično, i Josif Staljin je gajio slične teorije, vjerujući da su Jevreji odgovorni za uspon nacizma.

Još stariji primjer dolazi iz 64. godine nove ere, kada je veliki požar uništio Rim. Iako je car Neron bio van grada i vratio se da organizira pomoć, odmah su se proširile glasine da je on podmetnuo požar kako bi grad ponovo izgradio po svojoj viziji, te da je "pjevao dok je Rim gorio". Neron je na to odgovorio vlastitom teorijom zavjere – za požar je okrivio kršćane, što je dovelo do brutalnih progona.

Psihologija straha: Potraga za kontrolom

Zašto nas krize guraju u zagrljaj zavjera? Psiholozi objašnjavaju da ljudi imaju potrebu osjećati kontrolu nad svojim okruženjem. Kada se dogodi nešto strašno, poput atentata ili terorističkih napada, osjećamo se bespomoćno. Teorija zavjere vraća privid reda jer specificira uzrok: nije u pitanju haos ili slučajnost, već plan moćne grupe.

Ovo je dokazano i eksperimentalno. U jednoj studiji iz 1979. godine učesnicima su ponuđena dva scenarija o atentatu na predsjednika: u prvom scenariju predsjednik je preživio, a u drugom scenariju predsjednik je ubijen.

Iako su okolnosti bile iste, ljudi su bili znatno skloniji vjerovati da iza napada stoji zavjera u scenariju gdje je predsjednik ubijen. Ovo se naziva "usklađivanje posljedice i uzroka" – teško prihvatamo da veliki događaj (smrt predsjednika ili rat) može imati banalan uzrok.

Istraživanja također pokazuju da osjećaj nesigurnosti na poslu ili pripadnost manjinskoj grupi koja trpi diskriminaciju povećava vjerovatnoću vjerovanja u zavjere. Međutim, tu postoji paradoks: izloženost teorijama zavjere zapravo povećava osjećaj nemoći i dovodi do pasivnosti – ljudi prestaju glasati, odbijaju vakcinaciju ili ne žele smanjiti svoj ugljični otisak.

Kada laž postane historija

Najzanimljiviji aspekt teorija zavjere je njihova sposobnost da se transformiraju u historijske narative. Ljudi se ponašaju kao "laički historičari", prenoseći priče na osnovu nesavršenog pamćenja, filmova i folklora, a ne izvora.

Najbolji primjer je atentat na Johna F. Kennedyja 1963. godine. Događaj je bio šokantan, a teorije o umiješanosti CIA-e, mafije ili Kube pojavile su se odmah. No, ankete otkrivaju neobičan trend. Neposredno nakon atentata, nešto više od 50 posto građana SAD-a vjerovalo je u zavjeru, a godine 1975. taj broj je skočio na 81 posto. Sve do 2003. godine broj je ostao iznad 70 posto, a i danas je preko 60 posto, tj. više nego u trenutku samog događaja.

Iako su strah i neizvjesnost iz 1963. davno nestali, priča o zavjeri se stabilizirala i postala „činjenica“ za nove generacije. Slično tome, u 17. vijeku bilo je općeprihvaćeno da vještice kuju zavjere s đavolom (vjerovanje koje je danas nestalo u Evropi, ali je i dalje prisutno u dijelovima Afrike).

Bilo kako bilo, zaključak je jasan – teorije zavjere počinju kao emocionalni odgovor na krizu i gubitak kontrole, ali brzo postaju koherentne priče koje oblikuju način na koji pamtimo historiju, često nezavisno od stvarnih dokaza, zaključak je naučne studije "Teorije zavjere kao dio historije: Uloga društvenih kriznih situacija".