Nakon višegodišnjih obećanja i zastoja, konačno su započele pripremne aktivnosti za izgradnju Muzeja savremene umjetnosti "Ars Aevi" na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu.

Ovaj dugo očekivani projekt, koji će biti dom jednoj od najprestižnijih zbirki savremene umjetnosti u Jugoistočnoj Evropi, pa i kompletnoj Evropi, ulazi u fazu realizacije.

U toku je čišćenje i ograđivanje terena, dok je prije nekoliko dana u Vijećnici potpisan i ključni ugovor o finansiranju između Delegacije Evropske unije i UNESCO-a. Finansiranje osiguravaju Evropska unija, Vlada Republike Italije, Kanton Sarajevo, Grad Sarajevo i drugi partneri, čime se otvara novo poglavlje za kulturnu scenu Bosne i Hercegovine.

Razgovarali smo s Enverom Hadžiomerspahićem, idejnim tvorcem "Ars Aevija", o dugom putu od vizije rođene u najtežim trenucima do sadašnjeg optimizma, ulozi umjetnosti u otporu nepravdi, te budućnosti "Ars Aevija" koji, kako sam kaže, ima potencijal da Sarajevo smjesti u "super A ligu" svjetske kulturne scene.

Prije nekoliko dana konačno su počele pripreme za izgradnju "Ars Aevija" u Sarajevu. Tačnije, ograđeno je zemljište na Vilsonovom šetalištu i potpisan je ugovor o finansiranju izgradnje. Koliko Vama, kao idejnom tvorcu, znači što je realizacija ovog projekta konačno počela?

- Ta ideja da Sarajevo pozove umjetnike planete Zemlje, da oni daruju svoja djela za buduću kolekciju Muzeja "Ars Aevi", došla je u ovu moju glavu.

Kažem da mi je prezime Hadžiomerspahić, ime Enver, nadimak Enjo, a volim za sebe reći da sam Enjo blento. Dakle, ta nadrealna ideja je došla u moju glavu u toku jedne noći u prvim mjesecima opsade Sarajeva, u mjesecima kada je Sarajevo bombardirano, kada su se čuli strašni zvukovi, kada se vidjela vatra... To je bilo strašno.

Pošto sam imao veliko iskustvo u kontaktu s umjetnicima u proteklim vremenima - bio sam organizator programa Doma mladih kada je Skenderija otvorena 1969. godine, bio sam partner osnivačima projekta "Jugoslovenska dokumenta" 1987. i 1989. godine, a možda najljepša u životu bila je ta moja uloga organizatora programa svečanog otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara 1984. godine - znao sam da su duše umjetnika plemenite duše i da će oni htjeti dati svoj odgovor na nepravdu koju je predstavljala opsada Sarajeva.

I tada mi je palo na um da Sarajevo pozove muzeje Evrope kako bi njihovi umjetnički direktori birali najpoznatije umjetnike planete Zemlje koji će dati svoja najljepša umjetnička djela kao dar Sarajevu, kao odgovor na nepravdu opsade Sarajeva, i da se formira kolekcija budućeg muzeja savremene svjetske umjetnosti u Sarajevu. Ta ideja je u toj prvoj godini opsade Sarajeva bila nadrealna, skoro suluda.

Međutim, ona je bila prihvaćena na divan način od čelnih ličnosti i vrlo je važno da sam u prilici izgovoriti njihova imena - generalni direktor Centra Skenderija Sadik Hasanbegović, predsjednik Republičkog javnog fonda za kulturu Ilija Šimić, gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković, ministar za kulturu države Bosne i Hercegovine Nikola Kovač te mnogi drugi.

Uvijek me je strah da ne zaboravim izgovoriti neko ime i žao mi je jer znam da to nije moguće u ovako kratkim razgovorima, ali zato se pripremam napisati knjigu historije, monografiju projekta "Ars Aevi", koja će imati naslov "Hvala" i koja će opisati uloge svih tih divnih ljudi koji su u prvoj godini opsade Sarajeva usvojili ovu ideju do nivoa odluke na zvaničnoj sjednici Skupštine Grada Sarajeva.

Prelijepo je što sada sjedim u bašti kafića "Tito" i što gledam ovaj prostor najljepše lokacije u Sarajevu na kojoj će biti izgrađen Muzej "Ars Aevi". Nekako je posebno lijepo što se ova lokacija budućeg muzeja nalazi između prekrasnih objekata, divnih institucija kulture, Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, a opet u zagrljaju prelijepog Vilsonovog šetališta i rijeke Miljacke.

S obzirom na to da ideja živi jako dugo, a fizički pomaci nisu bili vidljivi sve do prije nekoliko dana, jeste li možda gubili nadu u pojedinim momentima?

- Za sve su krivi moji roditelji - otac Kemal i majka Saliha - koji su me napravili optimistom. Tako da ja gledam samo naprijed, daleko, i želim da se dogodi najljepše. Nekako su u moju dušu ugradili najljepšu riječ koja postoji - ljubav. I svaki dan u mom srcu, u mojoj glavi, kuca ta riječ: ljubav, ljubav i samo ljubav. Mogu reći da je sudbonosan bio moj ulazak u zagrljaj Italije.

Jedna rečenica na italijanskom jeziku glasi: "Voi, italiani, non siete consapevoli della bellezza della vostra anima", a znači "Vi, Italijani, niste svjesni ljepote svoje duše".

Kada su čelne ličnosti Sarajeva donijele odluku da prihvate ideju projekta "Ars Aevi", pitali su me, sasvim opravdano, kako ću to uspjeti ostvariti. Samo sam im rekao da vjerujem u pozitivnu energiju Italije i da bi bilo dobro da pokušamo te prve korake napraviti u saradnji s muzejima i centrima savremene umjetnosti u Italiji.

I tada se opet događa čudo. Iz Gradske uprave Grada Sarajeva meni kažu da imaju jedno prazno mjesto u avionu UNHCR-a i da idem u Italiju kako bih ostvario svoj plan. Bila je 1993. godina.

U međuvremenu, pod vodstvom Petra Skerta, tadašnjeg direktora "Oslobođenja", štamparija "Oslobođenja" u Sarajevu štampa promotivni katalog, promotivnu publikaciju projekta "Ars Aevi", a moji divni saradnici prevode taj tekst i na engleski jezik.

I ja s tom knjigom odlazim u Italiju kako bih ideju projekta "Ars Aevi" predstavio i promovirao na Venecijanskom bijenalu.

Kakva Vas sjećanja vežu za to Venecijansko bijenale?

- Svi su me tamo divno dočekali jer su svi građani svijeta imali jasan odnos prema nepravdi opsade Sarajeva. 

I ta prva prezentacija ideje projekta "Ars Aevi" u Veneciji, na Venecijanskom bijenalu, bila je veličanstvena.

Nakon toga se dogodilo da su ovu moju inicijativu prihvatili dragi prijatelji u Milanu. U Milanu postoji omladinska organizacija koja se skraćeno naziva ARCI. I Flavio Mongelli, predsjednik te omladinske organizacije, rekao je da će dati sve od sebe kako bi mi pomogao da se prvi korak tog projekta ostvari u Milanu, a to je bilo moguće izvesti zbog toga što je Enrico Comi, direktor Galerije savremene umjetnosti "Spacio Umano", bio naš prijatelj koji je posjetio bijenale "Jugoslovenska dokumenta" u Sarajevu 1987. i 1989. godine. Počeli smo tada da razmišljamo o formiranju međunarodne sekcije tog bijenala 1991. godine.

Međutim, rat nas je zaustavio. Ipak, kada sam ja Comiju rekao da dolazim s idejom da umjetnici planete Zemlje daruju svoja djela za kolekciju "Ars Aevi", on je rekao da će lično to napraviti.

I od 1994. godine sve do 1998. godine svaki mjesec, ili svaka dva mjeseca, pozivao je jednog umjetnika planete Zemlje da predstavi svoj rad u njegovoj galeriji “Spacio Umano” u Milanu. I tako je nastala kolekcija "Milano".

Prvi umjetnik koji je darovao svoj rad bio je slavni, poznati, veličanstveni Michelangelo Pistoletto, a umjetničko djelo koje je predstavio zvalo se "Vrata ogledala". Ta "Vrata ogledala" Michelangela Pistoletta su otvorila vrata za dolazak u kolekciju "Ars Aevi" najvažnijih, najljepših, najvrednijih umjetnika planete Zemlje.

Ne smijemo zaboraviti ni doprinos Vašeg sina Anura, ali i supruge Jasminke, projektu "Ars Aevi", tačnije strategiji prikupljanja radova za njegovu kolekciju. Kako je izgledala izgradnja strategije za jednu globalnu kulturnu kooperaciju?

- Kada je počeo da se trese, da se drma naš život u Jugoslaviji, i kada su počele pripreme za rat, moja supruga Jasminka i moj sin Anur su mi rekli da žele izaći iz tog horor filma zvanog rat. Ja sam im rekao da naprosto ne mogu napustiti Sarajevo, toliko toga sam učinio za ovaj grad i toliko je ljubavi u meni da nisam imao snage za to. Ostao sam i živio sudbinu Sarajeva. Tada nas je život i razdvojio jer su oni posljednjim avionom izašli iz Sarajeva i otišli u Milano, u Italiju.

Kada sam ja, nakon svih ovih dogovora o formiranju kolekcije, kao zvanični predstavnik Grada Sarajeva došao u Italiju, prirodno je bilo da odem najprije u Milano, gdje je Jasminka već našla posao kao arhitektica, a Anur je tamo prihvaćen kao student prve godine Akademije likovnih umjetnosti Brera. Tu je bio i Enrico Comi s kojim smo imali divne odnose.

Nakon mojih prvih susreta s njima, napravili smo u Milanu dodatne promotivne materijale projekta "Ars Aevi" prevedene na italijanski jezik.

I onda se dogodilo nešto prelijepo. Jednog dana u Milano je došla ministrica za kulturu mjesta Scandicci u Toscani, u Italiji, i tražila je susret sa mnom. I tako, našli smo se, sjeli. Ona je taj susret sa mnom tražila preko organizacije ARCI koja je praktično već bila revnosni podržavalac projekta "Ars Aevi".

Kada sam joj sve ispričao ovako kao što to pričam sada i kada sam rekao da je Anurova ideja da muzeji Evrope formiraju kolekciju "Ars Aevi", ona je meni kazala da joj se dopada plan i da bi bilo prekrasno da mi iz Milana dođemo u Toscanu jer se tamo, u gradu Pratu, nalazi Muzej "Luigi Pecci", koji bi mogao napraviti novi korak u formiranju kolekcije "Ars Aevi".

Pitao sam Jasminku da li se ona slaže da mi iz Milana pređemo u Toscanu, a ona mi je samo kratko odvratila da prihavata ako se oni odluče brinuti o nama.

Tada počinje novo poglavlje u kojem je bitnu ulogu odigrala i porodica Lucchesi, a potom i familija Rossi?

- Da, tada smo mi prešli iz Milana direktno u kuću familije Lucchesi, u jedan dio Firence koji se zove Pozzolatico. I Antonio Lucchesi i Elena Lucchesi, čija je familija stanovala tu, rekli su da njihova kuća postaje i naša kuća. Rekli su mi tada da su dugo tražili način kako da barem malo pomognu Sarajevu u teškim danima rata i opsade, a onda smo odjednom mi došli. Kazali su da smo od tog momenta dio njihove familije i uz to su naglasili kako bi htjeli da nam pomognu u ostvarenju naše ideje. Antonio Lucchesi je u to doba bio dogradonačelnik grada Prata, a u Pratu se nalazi najpoznatiji muzej savremene umjetnosti u Italiji - Muzej "Luigi Pecci".

Iznimno brzo se organiziraju kako bi napravili bratimljenje između Sarajeva i Prata, a Bruno Cora, umjetnički direktor Muzeja "Luigi Pecci", rekao je da je oduševljen idejom da ova muzejska institucija napravi kolekciju za budući muzej savremene umjetnosti u Sarajevu.

Sada govorimo o 1996. godini i u toku te 1996. godine Muzej "Luigi Pecci" u Pratu poziva deset najpoznatijih umjetnika planete Zemlje da svoja umjetnička djela predstave na kolektivnoj izložbi. Ceremonija otvaranja izložbe je bila fantastična. I tada, nakon niza individualnih izložbi za kolekciju "Ars Aevi" u Milanu, koje su bile dostojanstvene, ali su prošle u medijskoj tišini, ovaj događaj u Pratu postaje već svjetska atrakcija.

Svi mediji Italije, pa i svijeta, pisali su o tom događaju. Mi smo u tom periodu, Jasminka i ja, dobili stabilan smještaj u kući familije Lucchesi i osnažili smo se da krenemo dalje u nove faze realizacije projekta "Ars Aevi".

U tom vremenskom okviru događa se i nešto što je najtužnije što smo mogli doživjeti u životu. U kući familije Lucchesi, Jasminka počinje osjećati sve jače bolove u glavi. Nakon pregleda u bolnici, konstatirano je da ima tumor na mozgu. Iz kuće familije Lucchesi, Jasminka odlazi u bolnicu i dolazi do operacije. Vratila se u tu našu divnu sobu, ali su nam doktori rekli da je perspektiva tužna i da je do kraja Jasminkinog života ostalo svega nekoliko mjeseci. U tom tužnom stanju našeg saznanja da Jasminka odlazi s ovog svijeta, otvara se drugi krug podrške nama i našoj ideji.

U regionu Chianti, familija Rossi, koja je imala hotel da Verrazzano, u gradiću Greve in Chianti, kaže da prihvata da se brine o nama u ovim teškim trenucima. Jasminka i ja prelazimo iz Pozzolatica, iz kuće familije Lucchesi, u kuću familije Rossi u gradić Greve in Chianti. Nakon nekog vremena, tadašnji gradonačelnik tog grada Paolo Saturnini zove me i govori mi da žele vlasti u gradu Greve in Chianti pružiti podršku razvoju naše ideje te da sjedište našeg projekta bude baš tu. Oni su za nas pripremili i jedan stan koji su nam u potpunosti stavili na raspolaganje u prostoru tog grada koji se zove Panzano.

Jasminka je tu provela posljednje mjesece života. Otišla je s ovog svijeta 30. januara 1995. godine.

Jasminka je, neposredno prije napuštanja ovog svijeta, izrazila želju da na arhitektonskom rješenju "Ars Aevija" radi slavni Renzo Piano, inače jedan od najplodnijih italijanskih modernih arhitekata i jedan od najznačajnijih autora savremenih djela moderne arhitekture?

- Kikica, kako sam je zvao, u jednom momentu mi je kazala da bi bilo odlično kada bih pitao slavnog arhitektu Renza Piana da li bi on htio prihvatiti naš poziv da napravi arhitektonske projekte za budući Muzej "Ars Aevi". I ja sam joj dao obećanje da ću to napraviti. I tako i bi...

Od Jasminkinog odlaska s ovog svijeta 1995. godine, ostvaren je kontinuitet procesa formiranja kolekcije "Ars Aevi" u saradnji s muzejima Evrope.

Godine 1996. godine je Muzej "Luigi Pecci" u Prati napravio kolekciju, a umjetnički direktor odgovoran za izbor umjetnika i umjetničkih djela bio je Bruno Cora. Isto tako, 1996. godine ostvaren je dogovor i s Ljubljanom. Zdenka Badovinac, umjetnička direktorica, formirala je novu kolekciju umjetničkih djela, a 1997. je ideju saradnje u ovom projektu prihvatio i gradonačelnik Venecije Massimo Cacciari.

Nova osnivačka izložba je organizirana u danima otvaranja čuvenog Venecijanskog bijenala u prostorima Fondacije "Querini Stampalia", a umjetnička direktorica koja je napravila izbor umjetnika bila je Chiara Bertola.

Na tu izložbu u Veneciji, koja je imala fantastičnu ceremoniju otvaranja, došao je i Lóránd Hegyi, umjetnički direktor "Ludwig" muzeja iz Beča, i kazao mi je da bi on želio da i Beč napravi novu kolekciju. Ta nova kolekcija, kolekcija "Beč", realizirana je 1998. godine. I kroz protekli period, tj. do te izložbe, na izložbama Milano, Prato, Ljubljana i Venecija, 45 umjetnika je darovalo svoje radove za kolekciju "Ars Aevi", a u ostvarenju osnivačke izložbe za kolekciju "Ars Aevi" 1998. godine u Beču 46 umjetnika.

Tako da je to već veoma veliki broj, tj. više od 90 umjetnika svijeta je darovalo radove. Otvaranje kolekcije u Beču 1998. godine je bilo impozantno i tada smo postigli dogovor ponovno s Gradom Sarajevom i s Centrom Skenderija da 1999. godine sva djela kolekcije iz Milana, Prata, Ljubljane, Venecije i Beča treba da dođu u Sarajevo i da napravimo jednu veličanstvenu izložbu u olimpijskim dvoranama, to je mnogo više od 10.000 metara kvadratnih svih djela kolekcije "Ars Aevi".

Nama to nije bilo teško jer smo mi tako velike izložbe već organizirali 1987. i 1989. godine kada smo pravili spektakularna "Jugoslovenska dokumenta". Međutim, ono što je tada bilo najljepše jeste da je na otvaranje te izložbe došao i veliki broj umjetnika osnivača. Došli su i svi umjetnički direktori, osnivači kolekcije "Ars Aevi".

Tada u Sarajevo dolazi i Federico Mayor Zaragoza, generalni direktor UNESCO-a?

- Upravo tada sam imao čast da u toku pripreme ceremonije svečanog dolaska svih djela kolekcije "Ars Aevi" ostvarim susret i s tadašnjim generalnim direktorom UNESCO-a Federicom Mayorom Zaragozom. Kada sam mu ispričao sve ovo što sada Vama pričam, on je mene pitao kakva bi uloga UNESCO-a mogla biti u cijeloj priči. Rekao sam mu da je nama najvažnije da UNESCO da pokroviteljstvo nad projektom "Ars Aevi" i da on, kao generalni direktor, dođe na ceremoniju svečanog otvaranja te da objavi zvanično pokroviteljstvo UNESCO-a nad razvojem ovog projekta.

Eto, to je veličanstvena i dostojanstvena priča o ideji projekta "Ars Aevi# i toku formiranja kolekcije "Ars Aevi" od 1994. do 1999. godine kada su sva djela kolekcije došla u Sarajevo.

Kada smo počeli pripreme za dolazak djela u Sarajevo, mene gradonačelnik Venecije Massimo Cacciari upita: "Dobro, Envere, kada dođu sva ova djela u Sarajevo, šta će biti s njima?" Ja mu kažem: "Dragi moj Massimo, prije nego što će Jasminka otići s ovog svijeta, a ona je bila arhitektica, meni je rekla da je njen san da slavni arhitekt Renzo Piano napravi arhitektonske projekte Muzeja ‘Ars Aevi’. I ja bih želio da se nađem s tim arhitektom."

Gradonačelnik Venecije u tom trenutku uzima telefon u ruke, okreće neki broj i čujem kako govori: "Halo, Renzo, zove te tvoj prijatelj Massimo. Sa mnom je Enver, onaj iz Sarajeva što pravi kolekciju ‘Ars Aevi’. On bi htio da dođe do tebe kako biste razgovarali o tome da ti napraviš arhitektonske projekte."

Renzo njemu potvrdno odgovara, a ja sutradan iz Venecije idem u Genovu gdje se nalazi studio Renza Piana. Ponio sam sve kataloge i ovu priču koju sada pričam Vama, pričam i Renzu Pianu. Od početka do kraja. Govorim mu kako bi bilo dobro da dođe na ceremoniju otvaranja ove velike izložbe 1999. godine, kada sva djela dolaze u Sarajevo i kada će generalni direktor UNESCO-a da proglasi pokroviteljstvo.

On meni tada govori nešto nevjerovatno: "Envere, ja sam ambasador dobre volje UNESCO-a. Ja ću doći kao ambasador dobre volje UNESCO-a." Sve nam se poklopilo.

I tako, 1999. godine ovdje u Sarajevu skupio se cijeli svijet. Došla su sva djela iz Milana, Prata, Ljubljane, Venecije i Beča, umjetnički direktori osnivači, došle su glavne ličnosti Italije i, naravno, domaći akteri. Federico Mayor Zaragoza proglašava pokroviteljstvo, a Renzo Piano potvrđuje da će uraditi arhitektonske projekte ne samo za muzej, već i za pješački most koji se nalazi u blizini.

Također, Urbanistički zavod Grada Sarajeva i Zavod za planiranje sa svojim čelnim ljudima i ekspertima prihvataju ideju da Grad Sarajevo za izgradnju Muzeja "Ars Aevi" dodijeli najljepšu lokaciju u našem gradu koja se uopće može zamisliti, lokaciju između Zemaljskog muzeja i Historijskog muzeja. Brzo smo ostvarili sve dogovore i donijeli zvanične dokumente o dodjeli lokacije, prije samog dolaska Renza Piana.

Eto, tako da, moram reći, divno je da mi ovu priču sada pričamo i da ja Vama ovo kazujem na lokaciji budućeg Muzeja "Ars Aevi" u kafiću "Tito".

Kako je moguće da ratovi i ubijanja, potpuno paradoksalno, rađaju umjetnost i kulturu?

- Umjetnost i kultura su najljepša suština čovjekove duše. I kada god neko pokuša da umjetnost i kulturu zgazi, sruši, dođe do pobune ljudskih duša i rađaju se fantastični, fenomenalni, futuristički projekti.

Evo, najljepši primjer toga jeste projekt "Ars Aevi".

Svjedočimo da su se mnogi umjetnici širom svijeta i u ovim momentima uključili u osudu onoga što se dešava trenutno u Gazi, u Palestini. Koliko zapravo umjetnici u savremenom trenutku, na nekom globalnom nivou, imaju moć da utječu na pojedine strukture koje su glavne u donošenju odluka bitnih za ljudske živote?

- Imaju veliku moć. Ne direktnu, fizičku, ali imaju duhovnu, spiritualnu i fantastičnu moć. Ovo što su napravili umjetnici planete Zemlje kroz proces formiranja kolekcije "Ars Aevi"... ljepše se ne može zamisliti. Spontano, veličanstveni zagrljaj pozitivnih energija. Ovo što je napravio i Renzo Piano, on je umjetnik, jer arhitektura je umjetnost, također je veličanstveno.

I sada, kada je počela izgradnja Muzeja "Ars Aevi", kroz ovaj tok izgradnje koji će trajati vjerovatno dvije godine, opet će se na širem prostoru ove naše planete Zemlje afirmirati pozitivna energija.

Dakle, nadrealan zagrljaj pozitivnih energija, umjetnika svijeta, planete Zemlje. Bilo je toliko imperatora, bilo je toliko okupatora, bilo je toliko onih koji su željeli da druge ubiju, da porobe, ali niko to na kraju nije uspio. Opet je pobijedila ljubav, poštenje.

Mislite da će se to desiti i na ovim krajevima svijeta u kojima se dešava slično što se i ovdje dešavalo 1990-ih? Vjerujete da će opet na kraju ljubav pobijediti bez obzira na silinu vojski, imperatora, okupatora?

- Apsolutno! Kroz stotine i stotine godina, uvijek je dobrota pobijedila. Istina, radost i ljepota su vraćane na svoje mjesto.

Iako će projekt izgradnje finansirati primarno velike međunarodne organizacije, opravdano se postavlja pitanje postojanja i opstojanja "Ars Aevija" u periodu koji slijedi. Iako ste u prvom redu umjetnik a ne klasični menadžer, jeste se ikada zapitali kako će "Ars Aevi# samostalno postojati u jednom društvu čije se institucije kulture doslovno bore za opstanak i čiji su muzeji sve do prije nekoliko godina ključali svoja vrata? Da li uopće postoji plan u čijem je središtu samoodrživost ovog muzeja?

- Iskreno mislim da će postojanje Muzeja "Ars Aevi", postojanje ovog muzejskog kompleksa, postati planetarna, svjetska atrakcija, koja će učiniti da se značajno poveća interes međunarodne turističke zajednice za Sarajevo. I da će na taj ne direktan, već indirektan način muzejska četvrt Sarajeva s veličanstvenim zdanjem Renza Piana i fantastičnom kolekcijom biti stimulans interesa velikog broja novih turista.

Znate, to je već jedan ozbiljan izvor prihoda. Drugi izvor prihoda će biti od prodaje ulaznica. Apsolutno sam siguran da će ogroman broj ljudi iz cijelog svijeta dolaziti, a kada dođu u Sarajevo, Boga mi, ući će i kupiti ulaznicu.

Muzeji ove vrste, kao "Bobur" u Parizu ili "MoMA# u New Yorku, funkcioniraju fantastično. Grad ili država također trebaju dati svoju podršku jer objekti ove vrste su svjetske atrakcije koje donose novu finansijsku podršku zajednici u kojoj se nalaze.

Enjo, Vi smatrate da Muzej "Ars Aevi" može biti samoodrživ?

- Apsolutno!

Šta je ono što čini muzeje savremene umjetnosti privlačnijim posjetiocima u odnosu na neke druge muzeje, neke druge muzejske institucije?

. Umjetnost je veoma čudna. Ona je vrlo neobična. Niko ne može predvidjeti šta će to sada da bude i kako će da bude. Kroz historiju imali smo muzeje historije u kojima smo mogli vidjeti šta je bilo u davnom periodu, šta je bilo u periodu renesanse, a šta se desilo poslije renesanse.

Dakle, svaki period toka historije, razvoja čovječanstva, ima svoje specifičnosti. Tako da su i ova umjetnička djela koja se sada nalaze u Vijećnici, a koja će uskoro da budu postavljena u prostorima novog muzeja, zapravo jedna moćna, kompetentna slika umjetnosti svijeta savremenog doba. Malo ko to ima u svijetu, a, evo, Sarajevo ima upravo to.

Ako Bog da, kada jednog dana "Ars Aevi" otvori svoja vrata, da li se može porediti s uistinu velikim svjetskim muzejima i galerijama ovog formata?

- Jasno je da može!

Znači, Sarajevo neće uopće biti neka B liga?

- Ne, nego super A liga. Podvlačim, super A liga! Možda i malo iznad svega što je do sada mogao vidjeti svijet.

Postoji nekoliko muzeja koji su baš čuveni na planetarnom nivou, to su "Bobur" u Parizu i "MoMA" u New Yorku, a Sarajevo će biti na istom nivou. Boga mi, možda i iznad.

Da li se Enjo u ovakvom Sarajevu, u smislu razumijevanja od drugih ljudi, osjeća malo usamljeno?

- Mogu reći da sam se opredijelio u životu da budem jednosmjeran i da svu svoju energiju usmjerim ka onome što radim. Iz mog dosadašnjeg iskustva, u Sarajevu vlada apsolutno pozitivna energija.

Samo da projurimo kroz te moje godine - svjedočio sam izgradnji Centra Skenderija, formiranju Doma mladih, tu su i Zimske olimpijske igre, bijenale "Jugoslovenska dokumenta", a sada svjedočim i početku izgradnje Muzeja "Ars Aevi".

U tom smislu, živjeli smo i živimo bajku!