U vremenu dinamičnih geopolitičkih previranja i stvaranja novih globalnih saveza, međunarodni ugled za male države poput Bosne i Hercegovine predstavlja ključni politički kapital. Ipak, taj se kapital, iako građen godinama, može poljuljati nepromišljenim odlukama, krizama ili neadekvatnim reakcijama onih koji bi ga trebali najviše štiti.

O trenutnoj poziciji Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni, izazovima unutar domaćeg diplomatskog aparata i važnosti državnog suvereniteta razgovarali smo s Emirom Poljom, iskusnim bh. diplomatom i bivšim ambasadorom Bosne i Hercegovine u zemljama Skandinavije.

U ovom intervjuu naš sagovornik se osvrće na aktuelne kontroverze koje potresaju javnost – od ozbiljnih bezbjednosnih istraga povezanih s diplomatskim osobljem, preko neformalnih istupa zvaničnika na društvenim mrežama, pa sve do pitanja o opravdanosti broja dodijeljenih diplomatskih pasoša.

Poljo analizira i uzroke zastoja na putu evropskih integracija, upozorava na zabrinjavajuće nizak nivo bilateralnih odnosa sa susjednim zemljama, te ukazuje na neiskorišteni potencijal bh. dijaspore.

Na koncu, kroz prizmu dugogodišnjeg ambasadorskog iskustva, šalje jasnu poruku i dragocjene savjete novoj generaciji bh. diplomata koji tek zakoračuju u ovaj dinamičan poziv.

Gospodine Poljo, iza Vas je bogata diplomatska karijera, uključujući i mandat ambasadora. Kako iz današnje perspektive ocjenjujete trenutni međunarodni ugled Bosne i Hercegovine u odnosu na period od prije deset godina?

Za deset godina svijet se mnogo promijenio. Teško je sve to upratiti. Bez obzira na sve pokušaje naših neprikrivenih neprijatelja da to promijene, Bosna i Hercegovina još uvijek uživa visok stepen ugleda u svijetu. Međunarodni ugled gradi se godinama. Nažalost, može biti ozbiljno narušen jednom odlukom, krizom ili neodgovornom izjavom visokog zvaničnika. Za malu državu kao što je Bosna i Hercegovina ugled je posebno važan jer predstavlja poseban oblik političkog kapitala. Svi imaju obavezu da brinu o ugledu naše države, nosioci državnih funkcija i obični građani, s tim što ovi prvi imaju neuporedivo veću odgovornost.

Najnoviji fokus javnosti je na sukobu između aktuelnog ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića i njegove prethodnice Bisere Turković. Naime, Turković se nedavno u javnosti pojavila s informacijom da je službeni vozač Ambasade Bosne i Hercegovine u Danskoj predmet krivične istrage u vezi s 818 kilograma kokaina. Imate li Vi neka saznanja o ovom slučaju?

Ovdje nema sukoba između bivše ministrice i aktuelnog ministra. Gospođa Turković, u javnom diskursu, prvo kao građanin, a zatim kao bivši ministar sa značajnim političkim i diplomatskim iskustvom, ima pravo tražiti odgovore na neka pitanja koja su od interesa za državu Bosnu i Hercegovinu. Da je aktuelni ministar na vrijeme izašao sa saopćenjem i otklonio svaku moguću vezu institucija Bosne i Hercegovine i njihovih predstavnika s ovim kriminalom međunarodnih razmjera, danas mi ne bismo razgovarali o ovome. On ne samo da to nije uradio, već, kako izgleda, nema ni namjeru.

Ministar Konaković o ovim navodima oglasio se svojevrsnim skečem na društvenim mrežama u kojem negira odgovornost, priču bivše ministrice Bisere Turković naziva lažima te ističe da je ispuhivanje gumenog flaminga teže od njenog “petljanja oko droge”. Mnogi su ovaj video ocijenili bizarnim. Da li nam ovakve situacije “miniraju” međunarodnu reputaciju?

Ako ministar ovaj scenski prizor koristi u svrhu političkog marketinga, onda ima loš PR. Ministar ima pravo na svoj doživljaj. Na zabavu. Nažalost, u tom zanosu često zaboravi da je ogrnut odorom državnog ministra.

Iz ugla diplomate, kako Vi gledate na činjenicu da je ministar Konaković dodijelio oko 300 diplomatskih pasoša, Igor Crnadak oko 20, dok je Bisera Turković dodijelila 12. Evidentan je nesrazmjer?

Potrebno je provjeriti ove navode. Ministar ima ovlaštenja da u okolnostima posebnog interesa za državu koristiti ovo diskreciono pravo. Ako se pasoši dodjeljuju u velikom broju, dokument može izgubiti svoju posebnu institucionalnu vrijednost. Ne mogu da vidim razlog zbog čega bi bio izdat ovoliki broj diplomatskih pasoša, zato sumnjam u vjerodostojnost ove informacije.

⁠Predstavljali ste Bosnu i Hercegovinu u zemljama koje imaju izuzetno uređenu državnu administraciju. Postoji li neki “recept” ili model po kojoj bi Bosna i Hercegovina mogla primijeniti iste standarde?

Reforma javne uprave je sastavni dio reformi u procesu integracija Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji. Započeta je prije više od dvije decenije. Primijetimo rezultate koji su skromni. Reforma javne uprave je konstanta i u razvijenim zemljama svijeta. To je dinamičan proces. Mi smo prinuđeni pratiti ovu praksu. U procesu razvoja inovativnih tehnologija pretpostavljam da ćemo i mi usvajati rješnja koja je nemoguće zaobići. Međutim, sporost u tom procesu kod nas u Bosni se ne može ničim pravdati.

⁠Naša dijaspora u svijetu važi za jednu od najbolje integriranih, ali i najobrazovanijih. Koliko smo kao država uspjeli iskoristiti taj intelektualni i ekonomski potencijal te šta dijaspora najviše zamjera zvaničnom Sarajevu?

Mundijal je vratio u fokus priču o važnosti bh. dijaspore. Potrebno je novo buđenje mladih. Međutim nije dovoljno biti samo mlad, već mlad i progresivan, imati znanje, biti vrijedan i vjeran svojoj državi. Stari Grci su govorili, u vrijeme svetih imperatora, da bi gradili zemlju po njihovoj mjeri treba da se uključe u politiku… Izlazak na izbore je samo prvi korak na tom putu. Nije sve crno-bijelo niti je država jedini krivac za stanje u kome se nalazimo. Imamo dijasporu za koju znamo da je ogromni potencijal, ali još uvijek ne znamo kako da se taj potencijal iskoristi. U korist obje strane, i države i dijaspore.

Šta bi trebalo biti na političkoj agendi budeće vlasti kada je u pitanju vanjska politika Bosne i Hercegovine?

Evropske integracije. Nažalost, bilježimo veliki zastoj na ovom putu. Podsjetit ću da je posljednji najveći uspjeh naše diplomatije bio kandidatski status naše države koji je ostvaren u vrijeme prethodne vlasti i dok je na čelu Ministarstva vanjskih poslova bila ministrica Turković. Buduća vlast treba iskoristiti sav svoj potencijal da ubrza ovaj proces i da što prije otpočnu pregovori s EU, za koje imamo zeleno svjetlo Evropskog vijeća. Već više od dvije godine pregovori ne samo da nisu počeli, već se ne zna ni datum kada bi se to moglo desiti. Bosna i Hercegovina nema luksuz da može više čekati na ove procese.

Širok je spektar obaveza prema vanjskoj politici Bosne i Hercegovine koje treba prioritizirati. Ovdje ću istaći još samo jedan koji predstavlja naš drugi po važnosti vanjskopolitički prioritet. To su regionalni odnosi i regionalna saradnja. Ti odnosi su skoro potpuno zanemareni. Istina, mi imamo nekoliko važnih regionalnih političkih foruma, ali koji drugi organiziraju za “naš račun”. To su uglavnom zemlje EU, među kojima su najvažniji Berlinski proces, Samit EU – ZB, Proces saradnje u Jugoistočnoj Evropi, Proces Brdo – Brijuni, tu je Vijeće za regionalnu saradnju RCC koje koordinira ove susrete.

Kada govorim o ovome mislim prije svega na diplomatske inicijative kroz bilateralnu saradnju. Mislim na odnose s Beogradom i Zagrebom. Danas su ovi odnosi na najnižoj razini od uspostavljanja diplomatskih odnosa. Usudio bih se reći da skoro pa ne postoje. Može li se iko sjetiti kada smo zadnji put potpisali bilo kakav međudržavni sporazum s ovim zemljama? Mi moramo obnoviti institucionalni dijalog s našim susjedima. To je primarna zadaća buduće vlasti. Samo takav dijalog otvara novu perspektivu i sigurniju budućnost našoj državi i građanima ove zemlje. Zbog složenosti naših odnosa iz prošlosti, ovo nije jednostavno postići, ali je moguće. Na kraju krajeva, ovo i jeste posao diplomatije.

Ovo nam je prijeko potrebno, posebno u današnje vrijeme, kada svakodnevno svjedočimo geopolitičkim promjenama, gdje se stvaraju novi politički i vojni savezi skoro na svim meridijanima svijeta. Kada se svako bori za svoje mjesto i poziciju u novom multipolarnom svijetu. Treba intenzivirati dijalog na visokom nivou. Sve što sam rekao DA, ali NE nauštrb suvereniteta zemlje. To mora biti svetinja za svakog našeg predstavnika u vlasti. Suverenitet naše države je naš najveći nacionalni interes. Oko toga nema pogodbe. Uvijek država. Sekularna država, društvo zajedničkih vrijednosti, društvo koje nudi svima jednaka prava i jednake šanse. Društvo koje nudi ne samo opstanak, nego i održivi razvoj. Na tom putu očekuje nas mnogo posla.

Za kraj, šta biste savjetovali mladim studentima koji tek ulaze u svijet diplomatije? Koja je to najvažnija lekcija koju ste naučili tokom svog ambasadorskog staža, a koja se ne može naučiti iz stručne literature?

Nema najvažnije lekcije u ovom poslu. Sve su podjednako važne. Najveći broj njih stječete iskustvom, ne kroz školu. Diplomatija je jedan od najizazovnijih poslova kojim se danas možete baviti. Nije samo dovoljno da dobro poznajete međunarodne odnose i protokol. Širok je spektar vještina koje trebate posjedovati. Ako bismo ih sada nabrajali, bojim se da bismo mogli izazvati strah kod mladih ljudi. Najvažnija je lojalnost državi i njenim institucijama. Preporučio bih mladima da stječu znanje iz oblasti diplomatije bez obzira da li će raditi u državnoj službi ili ne. Sve ove vještine će im mnogo pomoći i na drugim poslovima.