Stav donosi izbor natuknica iz obimnog projekta “Leksikon sevdalinke” profesora usmene književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Seada Šemsovića, koji će obuhvatati posebnosti melo-poetskog žanra sevdalinke, okolnosti i ambijent nastanka, najznačajnije primjere, najznačajnije izvođače, sakupljače, historičare kulture, historičare književnosti, esejiste, pisce djela koja su se oslanjala na sevdalinku i slično. Leksikografska određenja koja ovdje predstavljamo izbor su iz širokog spektra raznolikih slojevitosti kojima nam se sevdalinka u svojoj dugoj historiji predstavljala.

 FOTOGRAFIJE: Velija Hasanbegović

1. Abdul Hak – pseudonim sarajevskog knjižara Mihajla Milanovića (1874. – 5. 11. 1929), koji je knjižaru pokrenuo oko 1904. godine. Pod ovim pseudonimom priredio je dvije zbirke sevdalinki: Muslimanske sevdalinke – narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine (1906), Ašiklije – muslimanske sevdahlinke, momačke i djevojačke pjesme iz Bosne i Hercegovine (1914), dok će treću zbirku prirediti pod punim imenom: Sevdahlinke – ljubavne ašiklije, odabrane srp. narodne pjesme (1920).
2. Alajbegović, Ismet Šerbo – (6. 3. 1925. – 28. 7. 1987), bošnjački i bosanski muzičar i kompozitor. Zasigurno je najveći virtuoz na harmonici, koja u njegovim rukama svoju snagu pokorava senzibilitetu sevdalinke i zvuk približava sazu. Izuzetan doprinos ostvario je kreirajući specifičnu harmoniju namijenjenu za izvođenje sevdalinke.
3. Ašikovanje – Vrsta razgovora prilikom kojeg se momak nalazi na ulici, dok je djevojka iza odškrinutog prozora u sobi ili iza odškrinutih vrata na avliji. Razgovor, po prirodi stvari, sadrži očitovanje ljubavi momka prema djevojci i njezin odgovor, koji može biti u manjoj ili većoj mjeri potvrda, odnosno, negacija ljubavne naklonjenosti djevojke prema momku. Razgovor je često oblikovan u stihu, preciznije distihu, gdje će se iz njegovog očitovanja i njezine replike često razviti sevdalinski senzibilitet ljubavi, ljubavnog zanosa ili čežnje, a sve u zavisnosti u kojoj je mjeri ljubav uzvraćena, i konačno ostvariva u kontekstu životnih okolnosti, porodičnih relacija, sociokulturnih srodnosti ili razlika i slično. Ašikovanje se javlja u bosanskohercegovačkim i sandžačkim muslimanskim gradskim sredinama osmanskog razdoblja (1463. – 1878/1912) u kojima je postojala umjerena izdvojenost djevojaka iz vanjskog okruženja. Pod utjecajem islamskih strogih pravila ponašanja u bogatijim gradskim muslimanskim kućama postojale su odvojene muške i ženske odaje (selamluci i haremluci), kako bi žene nesmetano živjele ne susrećući se s muškarcima koji joj nisu u srodstvu. Kuće su bile ograđene visokim zidovima, a ponekad su se iznad zidova dodavale i tarabe. U rijetkim prilikama za izlazak, žene su nosile feredžu sa zarom kojim bi prekrivale lice, štiteći se od muških pogleda. Iz kulture ašikovanja razvit će se sevdalinka kao specifičan usmenoknjiževni lirski izraz, pjesma dužine do petnaestak stihova, u kojoj dominira emocija ljubavi, čežnje, ljubavnog zanosa, u kojoj je glavni junak, uslijed neostvarive ljubavi, na granici s beznađem. Dolaskom Austro-Ugarske monarhije 1878. godine, orijentalni način življenja na prostoru Bosne i Sandžaka biva ukinut i okolnosti za nastanak sevdalinke sasvim izgubljene, te će nastajati pjesme kojima autori žele da podražavaju ambijent ašikovanja. Samo će se ašikovanje kao scena javljati u bošnjačkoj književnosti, a posebno u romanima Zeleno busenje Edhema Mulabdića i Bez nade autorskog dvojca Osman-Aziza – Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Milićević, kao dodatno svjedočanstvo ovog oblika ljubavnog razgovora u bošnjačkoj tradiciji osmanskog razdoblja. Ponekad ćemo i na nekim slikama s izrazitim folklornim motivom prepoznati djevojku kako sjedi pored ašik-pendžera iščekujući dragog ili razgovarajući s njim.
4. Ašik-pendžer – vrsta kućnog prozora okrenutog prema sokaku i s vanjske strane prekrivenog gustim mušepcima. Funkcionirao je kao granična linija između vanjskog i unutarnjeg, intimnog i javnog prostora. Na toj liminalnoj liniji susretali su se zaljubljeni u ljubavnom razgovoru (ašikovanje). Momak na sokaku, a djevojka iza mušebaka ašik-pendžera.
5. Bejtić, Alija – (1. 5. 1920. – 7. 7. 1981) bošnjački i bosanski historičar, historičar kulture, orijentalist. Autor je dva rada izuzetnog značajna za izučavanje historijskih događaja koji su ponukali pjesnika pjevača da kreira sevdalinski tekst: Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama I i II (1953. i 1955). Brojni kasniji istraživači referirali su se upravo na Bejtićeva istraživačka postignuća.
6. Carevac, Vlastimir Pavlović – (9. 10. 1895. – 10. 1. 1965), violinist i dirigent, vodio orkestar Abrašević i Orkestar Radio-televizije U muzičkoj pratnji njegovog orkestra Hamdija Šahinpašić je 1962. godine za potrebe Radio Beograda snimio dvadesetak sevdalinki.
7. Čežnja – emotivno stanje koje nastaje uslijed snažne želje za nekim, posebno se javlja kada je taj drugi udaljen, nedostupan ili zabranjen. Budući da ova imenica potiče od glagola čeznuti, a koji ima svoju izvedenicu iščeznuti, u tome razaznajemo jedno starije značenje pojma – nestajanje radi nekoga.
8. Deović, Zehra – (9. 12. 1938. – 30. 10. 2015), bošnjačka i bosanska izvođačica sevdalinki. Njezine su interpretacije, iako uz pratnju harmonike i violine, sasvim iznijansirane i bez prenaglašenosti vokala. Prisutnost ukrasa ne prelazi standarde sevdalinskog senzibiliteta.
9. “Dertum” – bosanski muzički sastav formiran u izbjegličkom centru u Ljubljani 1995. godine, s ciljem muzičke obrade sevdalinke i makedonske ljubavne pjesme. Osniva ga Farah Tahirbegović, studentica komparativne književnosti u Sarajevu, koja je uslijed Agresije na Bosnu i Hercegovinu ratne godine provela u Sloveniji. Uz veći broj koncerata, snimili su dva albuma Dertum live (1996) i Vezak vezla (1998), čime su otpočeli novi pravac u kreiranju modernog muzičkog ruha sevdalinke.

10.“Divlje jagode” – bosanski heavy metal i hard rock sastav, koji je 1977. godine osnovan u Zagrebu. Na svom prvom albumu (singl-ploči) objavljuju pjesmu Moj dilbere kao prvu rokenrol obradu neke sevdalinke, čime otvaraju ovo važno poglavlje u historijskom razvoju sevdalinke u 20. stoljeću. Kao autor obrade potpisan je Sead Lipovača (31. 8. 1955)

11. Dizdar, Hamid – (22. 2. 1907. – 17. 7. 1967), književnik i publicist. Doprinos izučavanju sevdalinke dao je zbirkama Sevdalinke (1944) i Ljubavne narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine (1953), koje nastaju kao plod vlastitog sakupljačkog rada. Budući da prva knjiga nastaje ponajviše na temelju tadašnjih radijskih repertoara, u njoj su zastupljene i one pjesme koje u osnovi nisu autentične sevdalinke nego pjesme kreirane po uzoru na sevdalinku. Za razliku od prve, druga je zbirka znatno pročišćenija.

12. Filipović, Rasim – (18. 5. 1909. – 9. 5. 1983), bošnjački dramski i prozni pisac. U knjizi Dvije komedije (1951) nalaze se drame Otkako je Banjaluka postala – ljubavna igra i Strasti neumoljive (Firdus kapetan) – romansa u 4 čina. Drame nastaju na temelju tekstova sevdalinki: Otkako je Banjaluka postala i Pošetala Hana Pehlivana, pri čemu se cijeli niz sevdalinki i pjesama nastalih po uzoru na sevdalinke javlja unutar teksta ovih dviju komedija.

13. Gunić, Vehid – (9. 2. 1941. – 29. 4. 2017), bošnjački i bosanski novinar, kulturni radnik i sakupljač sevdalinki. Dugogodišnji radnik na Radio-televiziji Sarajevo i kasnije Radio-televiziji Bosne i Hercegovine, a ostat će posebno upamćen po emisiji Meraklije u kojoj je ugostio vjerovatno sve dostupne izvođače sevdalinki. Po analizama, emisija Meraklije bila je gledanija od tadašnjeg izuzetno gledanog večernjeg Dnevnika. Objavit će desetak antologija sevdalinki, gdje će biti posebno zastupljeni tekstovi pjesama koji su bili izvođeni u njegovoj emisiji.

14. Haremluk – zaseban dio bogatijih kuća namijenjen samo za ženske članove domaćinstva i u koji su mogli zaći samo muški članovi kuće i najbliži srodnici, dok je svima drugima ulaz bio zabranjen. Time su se čuvali intima žene i privatni prostor kuće.

15. Hana Pehlivana – lik iz znamenite sevdalinke Pošetala Hana Pehlivana, koja je jedna od rijetkih pjesama u kojima se scenom izražava čežnja za dragim. Hana prolazi pored dvora Firdus-kapetana i pita Kumriju robinju da li joj je kratka peča i feredža, vide li joj se noge do šljanaka, gleda li je Firdus-kapetane, gleda li je i begeniše li je. S druge strane, u ovoj pjesmi primjećujemo lokalno obilježje u vidu prezimena kapetanske porodice Firdus iz bosanskoga Livna. Pretpostavlja se da pjesma kazuje o Ibrahim-begu Firdusu, koji je živio potkraj 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća, te bio jedan od vojnih zapovjednika tokom Garadščevićevog pokreta za autonomiju Bosne.

16. Heine, Heinrich – (13.12.1797. – 17.2.1856), njemački romantičarski liričar. Budući da se njemački romantizam razvija pod snažnim utjecajem Orijenta, Heine kreira pjesmu Der Asra, koja sadrži sve važnije elemente sevdalinke. Safvet-beg Bašagić će je prepjevati i prema prvom stihu nasloviti Kraj tanana šadrvana, a brojni će je interpretatori u narednim godinama pjevati kao sevdalinku. Pjesmu je prepjevao Aleksa Šantić.

17. Isović, Safet – (20. 10. 1936. – 2. 9. 2007), bošnjački i bosanski izvođač sevdalinki i drugih srodnih pjesama. Ostat će upamćen po izuzetno snažnom vokalu i interpretacijama pjesama koje su često odstupale od standardnog izvođenja sevdalinke. Nesklad se posebno razaznaje u melanholičnim pjesmama, gdje je emocija u sadržaju teksta jedna, a način izvođenja sasvim drugačiji. Na isti je način oblikovao i izvođenje narodnih balada, što je dobrano poremetilo sklad “značenja i zvučanja”. Snažan vokal, virtuoznost ukrašavanja dugih vokala i trilerisanje na krajevima stiha, učinili su ga jednim od najslušanijih izvođača sevdalinke, s jedne, i izuzetnim promotorom bosanskog duha na prostoru bivše Jugoslavije i svijeta, s druge strane.

18. Karadžić, Vuk Stefanović – (7. 11. 1787. – 7. 2. 1864), srpski folklorist, sakupljač usmene književnosti i reformator srpskog jezika. Na prvu bošnjačku pjesmu nailazimo još u Vukovoj zbirci Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesmarica (1814), koja je popraćena komentarom “Ova je pjesma Serbalja Muhamedanskoga zakona (Bošnjaka)”. U zbirci Srpske narodne pjesme, knjiga I, (1841) stoji bilješka “Koje su ženske pjesme označene za (T*), one sam slušao i prepisivao u Kragujevcu od neki (tursko-) ciganski djevojaka iz Sarajeva, kao što i pjevaju Srpkinje turskog zakona u Sarajevu.” Sevdalinke u ovoj Karadžićevoj zbirci nalaze se pod brojevima: 286, 312, 318, 336, 354, 359, 372, 390, 406, 498, 523, 533, 617 i 659.

19. Karanfil – cvjetajuća jednogodišnja ili dvogodišnja biljka (lat. Dianthus caryophyllus), simbol ljubavi i zaljubljenosti, te se poklanjanjem njegova cvijeta iskazuju ovakva osjećanja. U sevdalinci se javlja upravo u značenju očitovanja ljubavi – Karanfile, cvijeće moje ili kao metaforičko-personifikacijska slika muškarca – Karanfil se na put sprema i pjeva.

20. Kuba, Ludvik – (16. 4. 1863. – 30. 11. 1956), češki melograf, etnolog, folklorist, slikar i muzikolog. Tokom četiri ljetna mjeseca 1893. godine Kuba je zabilježio 1.125 tekstova pjesama, ponajviše sevdalinki, s notnim zapisima njihovih napjeva. Sakupljeni materijal bit će objavljivan u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1906. do 1910. godine pod zajedničkim naslovom Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine. Cjelovita zbirka pod istim naslovom pojavit će se tek 1984. godine u ediciji Kulturno naslijeđe sarajevske izdavačke kuće Svjetlost.

22. Kurt, Mehmed Dželaluddin – (1876. – 25. 11. 1944), advokat, kulturni radnik, prevodilac s turskog i perzijskog. Radove objavljivao i pod pseudonimom Hafiz Mostari. U Mostaru je 1902. objavio zbirku Hrvatske narodne ženske pjesme (Muslimanske) – Prvi svezak. Nakon što je rukopis pokušao objaviti pod srpskim nacionalnim imenom u Beogradu, te bio odbijen, odlučuje se na preimenovanje, što je jedan od primjera nacionalnog nesnalaženja bošnjačkih intelektualaca tog vremena. Zbirka je plod vlastitog sakupljačkog rada te najveći dio zauzimaju sevdalinke.

23. Lisac, Josipa – (14. 2. 1950.) hrvatska vokalna muzička umjetnica. Na singlu iz 1974. godine nalazi se sevdalinka Omer-beže, a na drugoj strani narodna pjesma Niz polje idu babo. Ovo je jedina sevdalinka koju je Josipa snimila, a često je izvodila na koncertima, sama ili u društvu s nekim pjevačem i interpretatorom sevdalinke. U stilskom smislu, pjesma je donesena bez bilo kakvih prerada u odnosu na tadašnji standard izvođenja sevdalinki, ali sa izuzetnim vokalnim umijećem. U jednom će intervjuu kazati: “Sevdalinka je identitet jedne Bosne i Hercegovine, vi to zovete ljubavna pjesma, i sada vi ulazite u sve to, znate, to nije moje, nisam se ja tamo rodila, nisam ja tamo odrastala. Nego sam ja to samo slušala i meni se to svidjelo. I zato što mi se svidjelo, i što mi je krasno zvučalo, pjevala sam to.”

24. Lovrenović, Ivan – (1943. – ), bosanski i hrvatski književnik. Sastavio je i objavio zbirku sevdalinki Za gradom jabuka – 200 najljepših sevdalinki (2004).

25. Maglajlić, Munib – (24. 3. 1945. – 19. 10. 2015.) bošnjački historičar književnosti, folklorist, bibliograf, etnomuzikolog. Maglajlić je 1974. godine odbranio magistarski rad “Sevdalinka – Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora”, te time postao prvi autor neke akademske radnje o sevdalinci. Već 1977. objavit će sada već znamenitu antologiju 101 sevdalinka, koja će sve do narednog izdanja (2010) biti najrelevantniji izvor originalnih tekstova sevdalinki. Autor je cijelog niza radova o vremenu i okolnostima nastanka sevdalinke, o poetičkim osobinama i osobenostima žanra, o prvom poznatom pjesniku sevdalinke, o pjevačima i zapisivačima, o historijatu zanimanja i slično. Svojim četrdesetogodišnjim bavljenjem usmenom književnošću, a posebno sevdalinkom, Maglajlić je zasigurno najznačajniji njezin poznavalac i istraživač.

26. Mamula, Nada – (9. 1. 1927. – 11. 11. 2001) bosanska i srbijanska izvođačica sevdalinki. Njezin prepoznatljivi alt trajno je označio neke od sevdalinki: Omer-beže, Kad ja pođoh na Bembašu ili pjesmu Djevojka sokolu zulum učinila, koja je tekstualno bliža porodičnom nego sevdalinskom senzibilitetu. Izuzetnim vokalnim umijećem Nada Mamula otvorila je put brojnim mlađim interpretatorima sevdalinke prema kultnoj Radio-televiziji Sarajevo.

27. Milošević, Vlado – (10.4.1901. – 6.2.1990), bosanski i srpski etnomuzikolog. U njegovom petoknjižju naslovljenom kao Bosanske narodne pjesme petu knjigu čini zbirka tekstova i notnih zapisa sevdalinki.

28. Mirković, Petar – bosanski seoski učitelj koji je 1913. godine u Sarajevu objavio zbirku Ašiklijske doskočice sa gjul pendžera. Zbirka sadrži ponajviše distihova koje su momci i djevojke jedni drugima “dobacivali” tokom ašikovanja, te sam materijal ukazuje na procesnost u postupku nastajanja sevdalinki – od distiha kojim se onaj drugi provocira da odgovori do cjelovitog teksta dijaloške sevdalinke.

29. Mokranjac, Stevan – (9. 1. 1856. – 28. 9. 1914) srpski kompozitor i muzički pedagog. U svoje bilješke Zapisi narodnih melodija uvrstio i nekoliko sevdalinki. Njegovo najznačajnije muzičko djelu Rukoveti komponirano je na temelju narodnih melodija. Od petnaest rukoveti, četrnaesta je posvećena Bosni, nastaje 1908. godine i zastupljene su pjesme: Kara majka Aliju, Štono mi se Travnik zamaglio, Svaka ptica u šumici, Devojka viče.

30. Nametak, Alija – (6. 3. 1906. – 8. 11. 1987) bošnjački folklorist, pripovjedač i dramski pisac. Sevdalinka je bogato zastupljena u njegovim dvjema zbirkama usmene lirike: Muslimanske ženske pjesme (1944) i Od bešike do motike (1970), koje predstavljaju jedine zbirke bošnjačkog sakupljača usmene lirike uz raniju zbirku Dželaludina Kurta iz 1902. godine.

31. Pobrić, Omer – (8. 9. 1945. – 20. 1. 2010), bošnjački i bosanski muzičar (harmonika), bavio se prikupljanjem sevdalinki i komponiranjem, osnivač je Instituta sevdaha (2003) u Mulićima pored Visokog. Uspješno je sakupio veliki broj notnih i zvučnih zapisa sevdalinki.

32. Polovina, Himzo – (11. 3. 1927. – 5. 8. 1986), bošnjački i bosanski interpretator sevdalinki, doktor-specijalista neuropsihijatar. Izuzetno prefinjenim osjećajem za spoj teksta i melodije donosi neke od najuspjelijih interpretacija sevdalinke, s čestom porukom da takvo pjevanje ima korisne terapeutske učinke na slušaoca, što je, prema predaji, u svojoj psihijatrijskoj praksi i koristio. Osim interpretiranjem, bavio se sakupljanjem sevdalinke, komponiranjem melodije te pisanjem tekstova po uzoru na sevdalinku. Ustrajno je istraživao autentično izvođenje sevdalinki te kreirao vlastiti stil “estradnog izvođenja sevdalinki”.

33. Poravno pjevanje – specifičan bosanski način pjevanja. Pojavljuje se u izvođenju seoskih i gradskih pjesama, u jednom ili u dva glasa. Odlikuje ga iznimna pojednostavljenost, te se smatra primitivnim ili arhaičnim, a tipičnim mjestom tretira se “velika bosanska” ili “prekomjerna” sekunda. Tradicionalno izvođenje sevdalinke uz saz, šargiju ili tamburicu muškim glasom ili uz okretanje tepsije ženskim glasom svrstava se u kategoriju “ravnog”, “poravnog” ili “pjevanja u ravan”. Poslije će violina i harmonika pokušati da odgovore na ovaj zahtjev. Poravno sevdalinsko pjevanje nastaje kao stilska nadogradnja arhaičnog poravnog pjevanja, dodavanjem melizama u dugim vokalima u umjerenom rubato stilu. Time je samom pjevaču ostavljen prostor za vlastito kreiranje ekspresije čiji izvor nalazi u tekstu i želi ga prenijeti slušaocima.

34. Rizvić, Muhsin – (14. 4. 1930. – 9. 6. 1994), bosanski i bošnjački književni historičar i teoretičar. Svojim radom O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke (1969) započeo je savremeno bavljenje sevdalinkom, s posebnim osvrtom na njezinu žanrovsku prepoznatljivost. Prvi je povezao pojam “sevdah” sa starom grčkom i arapskom medicinom i terminom “crna žuč”, kojim je označavana materijala u čovjekovom tijelu koja izaziva melanholično stanje. Tragom ovoga Rizvićevog teksta nastat će brojna kasnija čitanja emotivnih stanja u sevdalinci.

35. Salihović, Selim – (1910–1988), jedan od najznačajnijih sazlija iz druge polovine 20. stoljeća. Osim što je uz saz pratio druge pjevače, Eminu Zečaj i Himzu Polovinu, dobar dio repertoara i sam je vokalno izvodio uz kucanje u saz. Njegove se izvedbe smatraju važnom karikom u kontinuitetu očuvanja originalnog načina pjevanja i uopće muzičkog izvođenja sevdalinke.

36. Saz – vrsta poveće tambure dugoga vrata, čiji je broj žica varirao te se kretao i do broja dvanaest. Pratnja “kucanja u saz” omogućavala je pjevaču ili pjevačici da nijansira tonove sjetnih i melanholičnih izjava ljubavi, što će se dolaskom violine i posebno harmonike sasvim izgubiti.

37. Selamluk – muška odaja u bogatijim kućama. Kako bi ženski dio porodice (ženska kućna čeljad) bio zaštićen od susreta s muškarcima, koji im nisu u bližem srodstvu, muškarci iz kuće dočekuju, poslužuju i ispraćaju svoje goste, dok im žene iz svojih prostorija samo dodaju posluženje. Ovakvim organiziranjem života javila se potreba za susretom dvoje mladih, što je u konačnici proizvelo ašikovanje kao specifičan oblik ljubavnog razgovora.

38. Selimović, Beba (Izeta) – (27. 3. 1936. – 10. 3. 2020), bošnjačka i bosanska interpretatorica sevdalinki. Zasigurno najznačajniji ženski interpretator sevdalinki na južnoslavenskom prostoru. Opus, uglavnom, obuhvata sevdalinku i pjesmu kreiranu po uzoru na sevdalinku, s povremenim ulaskom u sasvim originalne autorske pjesme. Posebno su značajne njezine interpretacije sevdalinki Sarajevo na visoku gledu, Djevojka viče s visoka brda, Banjaluko i ravnine tvoje, kao i brojne druge. Posebnost njezinih interpretacija prepoznajemo u strogom držanju temeljnih muzikoloških osobenosti sevdalinke.

39. “Snijeg pade na behar na voće” – sevdalinka, čije je naknadno uobličenje značajno poznatije, dok je original pronađen mnogo kasnije. Sporni stih “Neka ljubi ko god koga hoće” odavno je poznavaocima sevdalinke ukazivao na neautentičnost teksta i usmjeravao ih da istražuju arhive. Tako se u zbirci 101 sevdalinka (1977) Muniba Maglajlića, kao najrelevantnijem izvoru do tada, ova pjesma nije našla. Pokušaj da se tekst rekonstruira prepoznajemo u rokenrol obradi sarajevske grupe Indexi, koji na svojoj web stranici i donose svjedočenje o samom postupku. Tek u knjizi Usmena poezija Bošnjaka (2006) Maglajlić će donijeti originalni tekst (br. 29, str. 73), s bilješkom “Sevdalinku je pjevao Salih Kahrimanović, prateći se sazom, u Sarajevu, u ljeto 1907. godine. Snimak je načinio Franz Hampe iz Berlina za potrebe ‘Gramophone Company’.” (str. 348) Na kraju će se ljubazno zahvaliti finskom etnomuzikologu Risti Pekka Penannenu na ustupljenom snimku.

40. Šahinpašić, Hamdija – (1916. – 2003) jedan od posljednjih, ako ne i posljednji živi baštinik velikog broja sevdalinki. Najveći broj pjesama naučio je od svoje majke Šerife, uz koju je stjecajem okolnosti stalno bio. Naime, budući da je imao teško očno oboljenje, sa zavojem na očima uvijek je morao biti uz majku, koja je odlično poznavala sevdalinku i isto tako odlično pjevala. Budući da je Hamdija bio peti sin te da Šerifa nije imala ženske djece, on će biti prepoznat kao majčin nasljednik.

41. Šantić, Aleksa – (27. 5. 1868. – 2. 2. 1924), bosanski i srpski pjesnik romantizma. Autor čuvene pjesme iz mostarskog života Emina, koja je uobličena sasvim po uzoru na sevdalinku te se često ondje i svrstava. Osim ove pjesme, sevdalinski se motivi posebno dadu prepoznati i u pjesmi Pod kapidžikom.

42. Vasiljević, Miodrag A. – (9. 9. 1903. – 9. 8. 1963) srpski etnomuzikolog, profesor na muzičkoj akademiji u Beogradu i jedan od osnivača Saveza udruženja folklorista Jugoslavije (SUFJ). Doprinos izučavanju sevdalinke dao je sakupljačkim radom iz kojeg su proistekle knjige tekstova i notnih zapisa Narodne melodije iz Sandžaka (1953) Югославские народные песни из Санджака (записаны от народного певца Хамдии Шахинпашича) (1969).

43. Veselinović, Janko – (13. 5. 1862. – 26. 6. 1905), srpski književnik realizma. Prvi upotrebljava pojam sevdalinka u naslovu zbirke: Sevdalinke – narodne biser-pesme za pevanje (Beograd 1895), koja sadrži 85 pjesama. Zbirka će drugo izdanje dobiti 2008. godine.

44. Zečaj, Emina – (17. 3. 1931. – 19. 4. 2020) bošnjačka i bosanska interpretatorica sevdalinke. Posebnost njezinog izvođenja sevdalinke ogleda se u nastojanju da pjesma bude pjevana na originalan način uz pratnju saza. Na taj je način ostala jedinstvena i sasvim prepoznatljiva u ukupnom muzikološkom razvoju sevdalinke tokom druge polovine 20. stoljeća.