Priča o Titanicu, najvećoj pomorskoj nesreći u historiji, decenijama se vezala za svjetske metropole i bogate putnike prve klase. Ipak, duboko u utrobi "nepotopivog" broda, među putnicima treće klase, svoje snove o boljem životu nosila su i četvorica Bošnjaka iz Bosanske Krupe. Ejdo Rekić, Husein Sivić, Ćerim Balkić i Redžo Delalić krenuli su na put bez povratka u sudbonosnoj noći s 14. na 15. april 1912. godine.

Odredište ovih Krajišnika bio je Harrisburg, gradić u Pennsylvaniji, gdje se u to vrijeme već nalazila iseljenička kolonija s više od pet stotina ljudi iz Bosanske krajine. Vođa grupe bio je tridesetosmogodišnji Ejdo Rekić, koji je već imao iskustvo života u Americi. On je 1906. godine radio u američkim rudnicima, da bi se nakon šest godina vratio u rodnu Krupu kako bi obišao suprugu, četiri sina i dvije kćerke.

Prilikom povratka u Ameriku, Ejdo je sa sobom poveo trojicu prijatelja - četrdesetogodišnjeg Huseina Sivića, dvadesetšestogodišnjeg Ćerima Balkića i godinu mlađeg Redžu Delalića. Kao tadašnji državljani Austrougarske, putovali su s austrijskim pasošima. Karte za treću klasu kupili su u švicarskom St. Gallenu, u agenciji Viktor Klaus Wildi, plativši ih iznosom koji odgovara današnjoj vrijednosti od oko 1.200 švicarskih franaka. Na brod su se ukrcali u srijedu, 10. aprila 1912. godine.

Kobne noći, kada je Titanic udario u ledeni brijeg, sudbina putnika u trećoj klasi bila je zapečaćena. Prema prikupljenim podacima, donji dijelovi broda u kojima su se nalazili Bošnjaci bili su zaključani, što je onemogućilo bilo kakvu šansu za spas. Njihova tijela ostala su u vodenom ambisu dubokom 3.784 metra, zajedno s još 1.514 žrtava.

Foto: Anadolija

Zanimljivo je da je istina o njihovoj pogibiji decenijama bila obavijena velom tajne. Porodice su godinama primale penziju iz Amerike, ali tačne okolnosti stradanja nisu bile poznate. U narodu se samo prepričavalo da su poginuli na "đemiji" (brodu), ali se nije znalo kojem. Gotovo stoljeće kasnije, zahvaljujući istraživanju Nijaza Tatarevića, Ejdinog praunuka, istina je izašla na vidjelo.

Naime, Tatarević je godinama prikupljao arhivsku građu, koristeći podatke iz Arhiva Bosne i Hercegovine i knjige "Stotinu godina Bošnjaka u Americi". Istraživanje ga je odvelo i do Arhiva u Beču, s obzirom na to da su putovali kao austrijski državljani, a u planu je i pribavljanje kopija originalnih karata iz Švicarske.

Sjećanje na ove hrabre Krajišnike živi kroz spomen-obilježja. Na stotu godišnjicu potonuća, 2012. godine, u Bosanskoj Krupi je podignuta spomen-ploča, a kasnije je ozvaničen i početak gradnje malog spomen-muzeja.

Tragedija Titanica povezala je Bosansku Krupu i hrvatsku općinu Pisarovina, odakle je također stradao veći broj mještana. U spomen-parku u Bratini zasađeno je 40 breza u znak sjećanja na žrtve s ovih prostora - četiri breze nose imena upravo ovih Bošnjaka koji su iz srca Krajine krenuli prema američkom snu, a završili u hladnim dubinama Atlantika. Njihova imena, Ejdo, Husein, Ćerim i Redžo, danas stoje kao podsjećanje na bosansku sudbinu utkanu u najveću pomorsku tragediju svijeta.