Knjige nastale iz stvarnog iskustva, nose posebnu težinu. Njihove stranice čuvaju svjedočanstva, emocije i tragove vremena. Upravo takvo djelo je "Dnevnik drugog života" Edina Mezita, knjiga koja čitatelja vraća u najpotresnije godine prošlosti Bosne i Hercegovine, ali i u unutrašnji svijet autora, koji između ratne svakodnevice i današnjeg mira prepoznaje dvije dimenzije vlastitog postojanja.

Mezit u ovoj knjizi spaja ličnu i kolektivnu historiju, intimu i svjedočanstvo, pišući o odrastanju u vihoru agresije, o Mostaru, Gornjem Vakufu, Sarajevu i o nevidljivim borbama koje su trajale i poslije posljednjih granata.

Njegov "drugi život" je, kako sam kaže, onaj koji se desio negdje između rovova i školskih klupa, između gubitka i nade, i koji je tek godinama kasnije pronašao svoj put do papira i čitalaca.

Povodom objavljivanja knjige "Dnevnik drugog života", razgovarali smo s Edinom Mezitom o značenju naslova, motivima koji su ga naveli da svoje dnevničke zapise pretoči u knjigu, o ulozi sjećanja, književnosti i odgovornosti svjedočenja, kao i o tome kako ovaj dnevnik može postati most između generacija koje su agresiju preživjele, i onih koje je poznaju samo iz knjiga.

Prvo što nas dočeka kada uzmemo knjigu u ruke jeste njen naslov, on je naša prva tačka susreta s tekstom, često i prvi trag koji nas navede da čitamo dalje. Zašto ste odabrali naslov "Dnevnik drugog života"? Šta ste tim naslovom željeli poručiti, šta on otvara ili sugerira čitaocu prije nego što uđe u samu priču i sadržaj knjige?

- Kao što u uvodu knjige kažem, "Dnevnik drugog života" predstavlja dnevnik jednog drugog, drugačijeg života, života kakvog su valjda jedino mogli iznjedriti najpotresniji i najdramatičniji detalji proteklog rata i agresije na našu zemlju.

Zarobljen u običnosti današnjih životnih rutina i porodično-poslovne svakodnevnice, posljednjih sam se godina često znao suočiti sa pomišlju da, zbog čudesnosti njegovih sadržaja, to, ustvari, i nije bio moj život, da nisam ja ta osoba kojoj se sve to desilo. To je isto tako mogao biti i neko drugi, neko ko mi je blizak, neko čija sjećanja dijelim, ali neko ko je po svemu odvojen od mene.

Otuda i naslov "Dnevnik drugog života" čini jasnu distinkciju između onog predratnog ili, moglo bi se reći, izvanratnog, normalnog života i neobičnog, dramatičnog, drugog života rata i poraća.

^{Mezit: Zapise koji su na kraju našli svoje mjesto u knjizi prepoznao sam kao nabjitnije za čitaoce današnjeg vremena}

Šta je bila osnovna motivacija da nakon toliko godina odlučite svoje dnevničke zapise pretočiti u knjigu? Na koji način ste birali koje zapise ćete uključiti u knjigu, a koje ostaviti po strani?

- Zapise koji su na kraju našli svoje mjesto u knjizi prepoznao sam kao nabjitnije za čitaoce današnjeg vremena, vremena dovoljno odmaklog od tih histroijskih dešavanja s kraja dvadesetog stoljeća da novim generacijama čitalaca ispričam svoju ratnu priču i kroz nju im osvijetlim jedan od događajima najbremenitijih perioda historije BiH a da, istovremeno, od zaborava otrgnem neke manje poznate ili nedovoljno obrađene ratne detalje i priče iz Mostara, Gornjeg Vakufa, Prozora, Konjica  i Sarajeva.  

Kada govorimo o dnevniku kao književnom i dokumentarnom žanru, on istovremeno oscilira između intime i kolektiva, između ispovjedne literature i historiografskog dokumenta. Kako ste Vi koncipirali svoj "Dnevnik drugog života" u tom razmaku, jeste li ga promišljali prvenstveno kao lični svjedočanski tekst ili kao potencijalno historiografski izvor?

- "Dnevnik" po svojim osnovnim crtama upravo pripada žanru "intimne historije rata" kako ju je okarakterizirao jedan od recenzenata knjige, dr. Samedin Kadić, i kao takav se prevashodno pozicionira kao lična, privatna priča mladog momka katapultiranog u vrtlog brutalne vojne agresije na njegovu domovinu.

Ipak, zbog mnogobrojnih detalja od kojih su neki, bez sumnje, značajne histriografske vrijednosti, on u određenoj mjeri vjerovatno može koristiti i u historijskim istraživanjima naše novije povijesti.

Ovdje mogu dodati da sam prije par dana i dobio poruku jednog prijatelja, srednjoškolskog profesora historije, u kojoj me je obavijestio da planira dijelove moje knjige koristiti kao pomoćno štivo za približavanje svojim učenicima situacije u opkoljenom Mostaru 1993. godine.

Dnevnički zapisi obuhvataju gotovo cijelu deceniju (1990-1998), vremenski period koji uključuje predvečerje agresije, agresiju i okolnosti nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu - prijateljstva, humor ali i bol i tragedije. Možete li nam to približiti?

- Riječ je, dakle, o vremenskom periodu u kojem se urušio Sovjetski Savez, srušen Berlinski zid, okončan Hladni rat, Jugoslavija sa komunističkom vlašću prestala postojati, a zatim se na naše nezaštićene gradove i sela sručila sva razarajuća vojna moć i žestina bivše Jugoslovenske Narodne Armije.

Za to vrijeme, ja sam od tinejdžera, učenika Gazi Husrev-begove medrese, postao borac Armije BiH i, preživljavajući neke od najžešćih napada hrvatskih snaga u Gornjem Vakufu i Mostaru a kasnije, obrevši se u školskim klupama u opkoljenom Sarajevu, preživio neke od najdramatičnijih i emotivno najintenzivnijih momenata mog života.

^{Mezit: Ponudio sam ličnu, privatnu priču mene i moje porodice} 

Šta je još ono što ste ponudili čitateljima?

- Ponudio sam im svoju ličnu, privatnu priču mene i moje porodice a koja se na specifičan način ispreplela sa historijskim događajima.

Na taj način, "Dnevnik drugog života" je nastao kao spoj intimnih crtica zabilježenih u godinama moje mladosti i jednog broja historijskih detalja novije bosanskohercegovačke i jugoslovenske povijesti.

Recenzenti su Vaše djelo uporedili s "gerilskom, hemingvejevskom neposrednošću rata" i svrstali ga u korpus tekstova proizašlih iz tradicije Gazi Husrev-begove medrese. Kako Vi doživljavate tu dvostruku interpretaciju, s jedne strane književno-estetsku, a s druge tradicijsko-institucionalnu?

- Ovdje bih napomenuo jednu, po meni, izuzetno važnu činjenicu. Naime, kada je riječ o djelu proizašlom iz "tradicije Gazi Husrev-begove medrese" rekao bih da se ova tvrdnja može posmatrati na dva načina. Prvi bi bio jednostavno konstatiranje činjenice da je njegov autor učenik Gazi Husrev-begove medrese, sa svim historijskim i drugim refleksijama koju ta činjenica podrazumijeva.

Drugi bi, pak, bio saznanje da je "Dnevnik drugog života" prvo djelo koje je, barem jednim svojim dijelom, u zgradi Medrese pisano za vrijeme agresije i koje je kao takvo od zaborava sačuvalo veliki broj detalja iz ratnog života najvažnije obrazovno-odgojne institucije Islamske zajednice i Bošnjaka uopće.

To, naravno, ovom djelu daje posebnu vrijednost

Knjiga već pronalazi put to svojih čitatelja. Također, održane su ali će i uslijediti nove promocije knjige? Možete li sa nama podijeliti impresije, ali i reakcije onih koji su se upoznali sa sadržajem?

- Reakcije su zaista pozitivne, i rekao bih, očekivano, prilično emotivne.

Dnevničke bilješke zapisivane u rovovima Srednje Bosne, bunkerima mostarske Šantićeve ulice ili po mahalama opkoljenog Sarajeva teško da čitaoce mogu ostaviti ravnodušnim.

Naročito bih, ipak, ovdje izdvojio nekoliko privatnih poruka koje sam dobio od prvih čitalaca moje knjige sa područja Gornjeg Vakufa.

Naime, kako je to na promocijama knjige znao ustvrditi recenzent knjige dr. Samdein Kadić, manja mjesta su u protekloj agresiji na našu zemlju u određenoj mjeri ostala izvan svjetala medijskih reflektora pa je veliki broj istinski važnih ratnih priča ostao nezabilježen.

Svojim "Dnevnikom", donoseći upravo priče sa gornjevakufskog ratišta, očito sam dotakao srca ljudi sa ovog područja i, barem donekle, naglasio značaj nedovoljno valorizirane važnosti njihovog otpora agresorima.

^{Mezit: Tekst se nameće kao dostupan, lahko čitljiv i razumljiv}

Na koji način zamišljate budući dijalog između Vaše knjige i posebno mlađih generacija?

- U ovom kontekstu, jedan od interesantnih momenata vezanih za "Dnevnik drugog života" a kojeg sam postao svjestan tek nakon što sam kompletirao cjelokupni tekst jeste njegova jednostavnost.

Naime, pošto je uglavnom riječ o relativno kratkim, deskriptivnim dnevničkim zapisima jednog mladića, lišenim teoretiziranja i analiziranja, tekst se nameće kao dostupan, lahko čitljiv i razumljiv.

Naravno, sama njegova temeatika koja uključuje visoko adrenalinske detalje vojnih akcija po planinskim visovima ili uličnih borbi u Mostaru, te nadanja, sjećanja, želje i strahove jednog mladića koji sazrijeva u ratnim okolnostima, dovoljna su garancija da će i nove generacije rado čitati njegove stranice.